Boli duša svakog normalnog Bosanca i Hercegovca, bez obzira na vjeru i naciju, kad vidi šatore razapete po parkovima u kojima izbjeglice iz afričkih i bliskoistočnih zemalja nijemo čekaju svoje bolje sutra.  

Boli duša kad vidimo dječicu tupih pogleda koja nisu ništa kriva, osim što su rođena u državi bez budućnosti ili u ratu. Teško je gledati patnju nevinih ljudi koji bježe od artiljerijskih granata i snajperskih metaka. Valjda su svim Bosancima i Hercegovcima ove slike itekako poznate. Stoga se i svako od nas treba zapitati je li pao na ispitu humanosti.

Više od samih građana trebaju se zapitati država, institucije, političari... Jesu li učinili dovoljno ili, bolje rečeno, jesu li učinili bilo šta da smanje patnju dječice u improviziranim izbjegličkim kampovima u BiH? Jesmo li mi u poratnom periodu, previše zaokupljeni svojim problemima, postali bezdušni? Jesmo li izgubili svoj identitet kao merhametli narod? Jesmo li zaboravili običaje koji nam nalažu da svakom putniku pružimo sklonište? Sve su to pitanja na koja svako za sebe treba odgovoriti, ali još bitnije tražiti odgovor na njih od nadležnih političara i institucija.

Na ličnom primjeru osjetio sam koliko je težak izbjeglički život. Istu sudbinu dijele i stotine hiljada mojih sugrađana koji su zbog agresije na našu zemlju morali pobjeći iz svojih domova.

Duga je priča kako sam završio u „neprijateljskoj“ Rusiji. Ali, poruka je veoma jednostavna. Kao izbjeglici iz države koju tada Rusija nije ni formalno priznavala, meni su bili omogućeni besplatno školovanje, medicinska zaštita i druge pogodnosti koje današnje izbjeglice što stižu u našu zemlju nemaju. Data mi je šansa da stvorim privid normalnog života daleko od domovine, većina ljudi trudila se da naš izbjeglički život učini što lakšim. Dijelom je to bila odluka svakog pojedinca, ali i države koja je zažmirila na nepriznavanje tadašnje Republike Bosne i Hercegovine.

Kad nam je najviše trebalo, u ratnim danima, pomoć smo dobili. I vojnu i humanitarnu. Šta smo mi, šta je naša država pružila današnjim izbjeglicama i migrantima? Da spavaju u parku pod vedrim nebom, da napamet uče karte miniranih područja, da čekaju od nevladinih humanitarnih organizacija da ih nahrane ili da se guše u bh. rijekama. To je sve.

I na kraju samo ostaje pitanje jesmo li pali na ispitu humanosti.