Kao odgovor na presudu Miloradu Dodiku, NSRS je usvojila zakone kojima zabranjuje djelovanje SIPA-e, OSA-e, Suda i Tužilaštva na teritoriji manjeg entiteta, a građani RS zaposleni u ovim institucijama pozvani su da napuste svoja radna mjesta. Nije ovo prvi put da Dodik udara na državne institucije i donosi neustavne zakone, ali ovoga puta to čini brutalnije i bezobzirnije nego ikada.
Ni on sam u ovom trenutku vjerovatno nije posve siguran hoće li ovo koristiti kao samo još jedno političko sredstvo trgovine ili će ići do kraja. Ako mu bude zabranjeno političko djelovanje, nakon što su njemu i njegovoj porodici prethodno već blokirani računi, možda računa da mu jedino preostaje da, koristeći vlast, moć i institucije krene do kraja i pokuša spriječiti primjenu zakona na sebi.
Međutim, ima jedan mali problem. Čini se da sami građani RS i nisu previše voljni ginuti za Dodika. Svega desetak hiljada ljudi pojavilo se na dugo i pomno planiranom skupu, a još važnije – Srbi zaposleni u državnim institucijama ne pokazuju preveliki entuzijazam prema ideji da se dobrovoljno odreknu sigurne plate.
Za razliku od stanja svijesti koje je vladalo početkom devedesetih, danas nema ni približno toliko entuzijazma prema sličnim projektima. Dodikovo skoro dvodecenijsko ponavljanje mantre o nezavisnosti samu tu ideju prilično je izlizalo i obesmislilo.
Na nekom hipotetičkom referendumu većina građana RS možda bi i glasala za nezavisnost, ali vjerovatno ne po cijenu ostanka bez posla. Od toga su im sigurniji i draži odlazak u kupovinu, večera, kafana, kino i odlazak na planinu. A teško da bi iko bilo šta od toga zamijenio odlaskom u rov. Dobro, možda Zmaj od Šipova.
Većini građana RS, uključujući vjerovatno i ponekog SNSD-ovca, vjerovatno bi laknulo kada bi se s njihovih pleća skinula Dodikova težina, a nošenje tako gabaritnog čovjeka nije nimalo lako.
I možda je već krajnje vrijeme za to. Uostalom, neka vam uzor budu vaši sunarodnjaci preko Drine i dajte da svi nastavimo sa svojim dosadnim životima.
