Nisu ni prve ni posljednje, ali nagrade bh. rediteljici Jasmili Žbanić i ekipi filma "Quo vadis, Aida?" Evropske filmske akademije dolaze u vrijeme kada su nam uspjesi možda potrebniji nego ikada. BiH ima najbolju rediteljicu u Evropi, film posvećen žrtvama genocida u Srebrenici najbolji je u Evropi, a Jasna Đuričić je najbolja glumica - opet u Evropi.

Jedna mala zemlja ponovo je zablistala na svjetskoj filmskoj sceni, a niz loših vijesti o državi na rubu rata, čiji stanovnici jedni drugima, a i cijelom svijetu, dugo već zagorčavaju život, barem nakratko je prekinut.

Ima ova zemlja potencijala koji bi je, s malo pameti i sloge, češće svrstavao u bolji dio svijeta, jer nagrade, medalje i priznanja dobivaju i njeni stručnjaci, akademici, đaci i studenti, inovatori, sportisti...

Baš kao u poznatoj pjesmi, BiH ima i nobelovce, i Vučka, i riznicu blaga u svojoj sehari, ali historija kao da se poigrava s nama, pa nam sadašnjost kreiraju oni što se nikakvoj nagradi ne mogu nadati. Punih 30 godina, od prelijepe zemlje, s dobrim i uspješnim ljudima, oni prave crnu rupu svijeta i državu u kojoj i nad kojom se decenijama strepi.

Zbog svijetu nepoznatih, nesposobnih, vlasti i kapitala žednih individua, uspjehe onih najboljih među nama ubrzo će zasjeniti njihove fizionomije pred TV kamerama, prazni pogledi i poznate fraze kako nisu uspjeli da se dogovore.

A nije teško pretpostaviti koliko bi vijesti, poput posljednjih iz Berlina, bile češće u našem medijskom prostoru da ovu državu vode ljudi koji se znaju dogovoriti, pa barem da podrže filmske radnike, sportiste, mlade genijalce... Treba li podsjetiti da je bh. tim robotičara nedavno morao uzeti kredit kako bi otišao na Međunarodnu robotičku olimpijadu, na kojoj je osvojio prvo mjesto!?

I ponovo je na nama da odlučimo šta želimo - da se radujemo uspjesima i da se za nas čuje po zlatnim medaljama ili da se brinemo šta ostavljamo našoj djeci i da ih ispraćamo u tuđinu.