U Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, prema arheološkim dokazima, bilo je života još u prahistoriji. U srednjem vijeku Sarajevo je bilo dio srednjovjekovne bosanske župe Vrhbosna, čiji dokumenti bilježe da je na sarajevskom području postojalo mjesto Tornik, mali trg ili pazarište okuženo malim selima, te, prema zapisima dubrovačkih trgovaca, nije bio previše važno trgovačko mjesto.
Gradske, odnosno urbane temelje Sarajeva postavio je bosanski sandžak-beg Isa-beg Ishaković u 15. vijeku, pretvorivši tih nekoliko zaselaka u grad i centar države gradnjom ključnih objekata, uključujući džamije, zatvorenu tržnicu, javno kupatilo, hostel i vladarov dvor (Saraj). Godine 1462., između 1. februara i 3. marta, Isa-beg je izdao Vakufnamu, najstariji dokument prema kojem je Sarajevo postalo prepoznatljiva urbana cjelina, čiji razvoj u kontinuitetu traje i danas.
Prvi objekti
Vakufnama je isprava o zavještanju nekog dobra u vjerske, prosvjetne, zdravstvene, socijalne, saobraćajne i dobrotvorne svrhe. Svaka takva zadužbina zove se vakuf, a njen osnivač vakif.
Vakufnama Isa-bega Ishakovića nije samo prvi dokument o uspostavi urbanog Sarajeva, nego i najstariji osmanlijski dokument u Bosni i Hercegovini. Original se nalazio u rukama Mustajbega Fadilpašića, a on ga je posudio Kosti Hormanu otkad mu se više ne zna za sudbinu, ali je sačuvano više prepisa ovog veoma značajnog dokumenta za historiju Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine.
Godine 1457., Isa-beg je podigao džamiju koju je poklonio sultanu Mehmedu II Fatihu, po kojem je dobila ime Careva, a potom i upravno središte dvor – saray, po kome je grad dobio ime. Saraj je uništen još u vrijeme Osmanskog Carstva, a na njegovom mjestu podignuti su vojni logor i kasarna. Historijski izvori lociraju Saraj na mjesto gdje se danas nalazi zgrada Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine.
I Careva džamija i Saraj nastali su prije 1462. godine, kada je napisana Vakufnama, u kojoj su pobrojani objekti koji će biti podignuti, kao i način na koji će oni biti održavani. Vakufnamom je Isa-beg prije 563 godine formirao osnove budućeg šehera, glavnog grada Bosanskog sandžaka, kasnije ejaleta, a danas države Bosne i Hercegovine.
Izgradnja Baščaršije
Nakon izdavanja Vakufname Isa-beg je izgradio tekiju, do nje musafirhanu, potom han na Baščaršiji (današnja „Kolobara“), Carevu ćupriju, hamam uz Carevu džamiju, nekoliko dućana i devet mlinova na Miljacki. Također, veliki broj zemljišnih parcela namijenio je isključivo za izdržavanje vakufa.
Dućani u Isa-begovom hanu su uglavnom prodavali tekstilnu robu, pa je han ujedno bio i prvi sarajevski bezistan. Oko njegovog glavnog ulaza formirala se čaršija bazerdžana, jedna od najstarijih u Sarajevu, a cijeli trg na kojem su nicali objekti pretvorio se u čaršiju i prozvao Baščaršijom (glavna, centralna čaršija).
Isa-begova tekija korištena je, ne samo u vjerske svrhe nego i kao svratište, prenoćište i kuća za siromašne, ali i putnike namjernike, što ju je činilo svojevrsnim društvenim centrom grada. Naselje od Isa-begove tekije do Baščaršije nazivano je Isa-begovom mahalom sve do 1526. godine, kada je u toj mahali džamiju sagradio Muslihidin Mustafa Čekrekčija, pa se od tada zove Čekrekčijina mahala.
Prije Sarajeva Isa-beg Ishaković je utemeljio i mnoge druge gradove na Balkanu, od kojih su najvažniji Skoplje i Novi Pazar, u kojima i danas postoje objekti koji su njegov vakuf.
Trgovao s Dubrovčanima
Ipak, Isa-beg Ishaković se najviše pamti i spominje po zadužbinama izgrađenim u Sarajevu, koje je proglašavano jednim od najljepših gradova na zapadnim granicama Osmanskog Carstva, a i Isa-beg ga je u jednoj od svojih vakufnama nazvao “cvijetom među gradovima”.
Isa-beg Ishaković je bio posljednji krajišnik Bosanskog krajišta i drugi sandžak-beg Bosanskog sandžaka. Njegova vladavina u Bosni je trajala od 1454. do 1463. godine. Bio je sin prvog bega Bosne Ishak-bega i otac šestog bosanskog sandžak-bega Mehmed-bega Čelebija, koji je zaslužan za urbani razvoj Rogatice, koja se po njemu zvala Čelebi Pazar. Osim Mehmed-bega, Isa-beg je imao još tri sina: Ali-bega, Ahmed-bega i Hasan-bega.
Poznato je i da je Isa-beg bio u veoma dobrim odnosima s Dubrovčanima, s kojima je trgovao, pa su njegovi trgovački poslovi često spominjani u tadašnjim dubrovačkim dokumentima, gdje je nazivan i „pravim gospodarom Bosne“. U dokumentima Dubrovačkog arhiva Isa-beg se posljednji put spominje 1470. godine, kada na mjesto sandžak-bega u Bosnu dolazi Ajas-beg.
Isa-begov mezar
Ne zna se pouzdano kada i gdje je Isa-beg Ishaković umro niti gdje je sahranjen. U Skoplju su mezari njegovog sina Mehmed-bega i unuka, ali nema njegovog mezara. Na natpisu džamije Gazi Isa-bega u Skoplju navodi se da je ona sagrađena 1475., a Isa-beg se spominje kao umrli, što znači da je džamija izgrađena poslije njegove smrti, a da je on umro između 1470. i 1475. godine.
Međutim, iza mihraba u haremu Careve džamije nalazi se jedan nišan velikih dimenzija s grubo izrađenim turbanom, bez ikakvih natpisa, pa mnogi historičari pretpostavljaju da bi to mogao biti mezar Isa-bega Ishakovića.
Mjesto kao rajska bašča
Čuveni osmanski putopisac iz 17. vijeka Evlija Čelebi je, prolazeći kroz Sarajevo, zapisao svoju očaranost ljepotama grada, ali i ostavio podatak da je Isa-begova tekija pripadala mevlevijskom derviškom redu.
- Mevlevijska tekija nalazi se na obali rijeke Miljacke, na mjestu divnom kao rajska bašča. Na zemlji ima mnogo gradova po imenu Saray… ali ovaj bosanski kameni šeher Sarajevo je od svih ljepši, napredniji, življi… - zapisao je Čelebi.
