Kada se Donald Tramp (Trump) kandidirao za predsjednika SAD, sve oči svijeta bile su uprte u njega i tako je ostalo. Donedavno. Šou mu je ukrao njegov brat po retorici, rođak po ekscentričnosti – Boris Džonson (Johnson). 

Dobio veću i moćniju igračku

Kao što je cijeli svijet bio uvjeren da Tramp nikada neće sjesti u Ovalni ured Bijele kuće, isto tako se vjerovalo da bi Džonson samo u najluđim snovima mogao ući u Dauning strit u Londonu. Oboje se desilo. I odmah je krenula „ludnica“.

Kao ni Tramp, ni Džonson ne vjeruje u standardne matrice i postavke klasične politike. Ekscentričan, pragmatičan, pa čak i radikalan, Džonson je oduvijek pravio bure. Samo što je sad dobio puno veću i moćniju igračku.

U politiku je ušao iz novinarstva 2001. godine, kada je izabran za konzervativnog zastupnika u Henleju u Oksfordšireu, gdje je ostao od 2001. do 2008. godine. Nakon toga, izabran je za gradonačelnika Londona. Tu je odradio dva mandata, neki bi rekli uspješno. Upravo tu je Džonson svoj stil politike uvježbao i brusio. Ono što može jednostavno, ne treba komplicirati, mogao bi biti njegov moto. Sve što zamisli Džonson nekako i provede, rušeći pri tome sve pisane i nepisane principe politike.

Nakon pobjede konzervativaca na izborima koji su uslijedili, Džonson se uspio izboriti za ministra vanjskih poslova. Možda i najslikovitiji prikaz šta su o tome mislili Britanci bila je naslovnica popularnog „Daily Mirrora“ koji je uz sliku Džonsona stavio naslov: „Dragi svijete... izvini“.

Najglasniji je bio prilikom kampanje za Brexit. Nije pravio zadršku ni kada je trebalo „slagati“, a njegovu i ulogu njegovih kolega u cijeloj kampanji za izlazak iz EU najbolje je prikazao film „Brexit“ iz produkcije HBO.

Mahinacije i sitne sabotaže

Fanatična želja da se napravi nešto veliko što do tada niko nije i da se u historiji ostane upamćen kao takav davala je Džonsonu krila da se koristi i metodama koje su nezabilježene u historiji (mikrotargetiranje preko kompanije „Cambridge analytica“). I uspio je. Brexit je izglasan.

No, tu Džonson, naravno, nije stao. Nakon što je dao ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova, raznim unutarstranačkim mahinacijama, sitnim sabotažama, smjenjuje premijerku Terezu Mej (Theresa May) te dolazi na njeno mjesto. I nastavlja u svom stilu. Ako parlament neće da glasa za Brexit, blokiraj ga... Hoće li mu poći za rukom da provede sve što zamisli? Vidjet ćemo. 

Otpušten zbog lažiranja citata

Prije nego što je zaplivao u političkim vodama, Džonson je bio novinar. I u tu je ostavio duboki trag. Svoju novinarsku karijeru započeo je krajem 1987. godine u novinama "The Times of London", ali je otpušten zbog lažiranja citata.

Ubrzo je počeo raditi za "The Daily Telegraph", gdje je radio kao dopisnik iz Brisela od 1989. do 1994. godine. Među novinarima je bio poznat kao euroskeptik. Iste godine se vratio u London, gdje je postao zamjenik urednika "Telegrapha" i politički kolumnista. Sve što je napisao izazivalo je buru. Bio je optužen i za rasizam kada je 2002. godine crnce nazvao rasističkim nazivom. Izvinio se tek šest godina kasnije kao gradonačelnik Londona.

Zanimljivo je da Džonson ima turske korijene. I njegov pradjed Ali Kemal bio je osmanski novinar i političar koji je obavljao funkciju ministra unutrašnjih poslova.