U Bosni i Hercegovini brojne su ljudske sudbine koje čovjeka ne mogu ostaviti ravnodušnim. Takva priča dovela nas je u naselje Pločari Polje kod Fojnice, gdje se na teškom životnom ispitu našla porodica Mašin. Tri djevojčice - Azra (16 mjeseci), Ajna (8 godina), Amna (10 godina) -ostale su bez oca Elvina, koji je 20. septembra ove godine stradao od struje dok je na kući prijatelja postavljao lim.

Elvin je, radeći ovaj posao, zarađivao da supruzi Mirzeti i kćerkama, ali i četvrtom djetetu, koje je na putu, pruži život dostojan čovjek. Radio je od jutra do mraka. Djevojčice još nisu svjesne da oca više nikad neće vidjeti.

Hrana i odjeća

Mirzeta u posljednja četiri mjeseca nastoji da im pruži koliko može ljubavi da nadoknadi tu praznini. No, i Mirzeta je na izmaku snage. Jer, valja joj samoj osigurati ovim prekrasnim djevojčicama hranu, odjeću, obuću... a posebno će joj teško biti kad stigne i četvrto dijete. U svemu joj dosta pomaže svekrva Dišija. No, Dišija više nije dobrog zdravlja, bori se s visokim šećerom, a žali se i na probleme sa srcem. Ipak, svoju bolest potiskuje, ne predaje se, nego iz dana u dan gleda da se unukama i nevjesti nađe pri ruci.

I Mirzeti, koja je u poodmakloj trudnoći, u kućnim poslovima pomažu Amna i Ajna, kuhaju, peru, a uprkos tome, u školi dobro uče. Mirzeta, koju smo posjetili u njenoj kući, nije nam znala reći kad će se tačno poroditi, jer otkad je prije četiri mjeseca ostala bez muža, ne ide na kontrole kod doktora. Čeka kod kuće da dođe taj moment, jer za stalne dolaske doktoru nema para. Iznenadna smrt muža dotukla ju je.

Nije došao

- Kad nisam umrla kad su mi javili da je Elvin poginuo. Nije dočekao da vidi bebu koja treba da dođe na ovaj svijet. Tog dana kad se desila tragedija, čekala sam ga s djecom, ali nije došao kući – govori Mirzeta. Elvinova smrt posebno je teško pala majci Dišiji. Prije nego što je počela priču o tome šta se desilo tog 20. septembra, popila je “leksilijum”. Srce joj je jako zakucalo kad je rekla: “Mog Elvina više nema”, a potom je zaplakala. Priča da je ovo samo jedna od muka koje su ih zadesile te navodi da se s njom ipak najteže nosi.

- Evo, moja Mirzeta ne zna ni kad joj je termin da se porodi. Nisam dobrog zdravlja da mogu toliko raditi, a ni ona od trudnoće ne može ništa. Zahvaljujući komšijama i dobrim ljudima, imamo da živimo. Donesu nam hrane. Nismo gladne, što je najvažnija. Kad mi tako neko pozvoni na vrata, stegne mi se u grudima. Jer, da je moj Elvin živ, nama ništa ne bi falilo. Ovako, da nema tih dobrih ljudi, koji nam donoesu hrane, ne znam šta bi bilo s ovom djecom i mojom Mirzetom – kaže Dišija.

Svi oni koji žele pomoći, mogu se javiti na broj 061 740 964.

Muž bio teški bolesnik, mlađi sin u bolnicama

Dišija nam priča da je život nije mazio ni prije sinove pogibije. Kaže da je svu snagu i zdravlje izgubila dok je muža Hajru, koji je umro prije četiri godine, “vodila od bolnice do bolnice” s obzirom na to da je bio bubrežni bolesnik i morao ići na dijalize. Dodatne brige Dišija je imala i zbog mlađeg sina Selvina, koji živi u Beogradu. On je imao saobraćajnu nesreću pa je tri mjeseca bio u bolnici skoro sav u gipsu. Imao je i psihičkih problema pa se liječio i na Psihijatriji. Kaže da se s njim nije čula pola godine, da čak nije došao ni na bratovu dženazu, što ju je posebno pogodilo.

Nemaju nikoga

Dišija kaže da svakog dana plače. - Ali, sjetim se Elvinovih riječi kojima me je ohrabrivao, skupim snagu zbog ove djece. Jer, osim mene i Mirzete, one nemaju nikoga. Azra, koja je najmlađa, svojom skikom unese malo života u ovu kuću. Kad joj je babo poginuo, tek je bila prohodala. Da je živ samo da vidi kako trčkara po kući... A ista mi je on, ima njegove oče, lice, nos... Kad nju vidim, ko da njega gledam – govori Dišija.