Dobro poznato lice s TV ekrana Marijana Batinić jedna je od najtraženijih i najomiljenijih voditeljica u Hrvatskoj. I u Bosni i Hercegovini je isto, jer je publika voli gledati u različitim šou programima.

Užasne traume

Postala je jedno od zaštitnih lica RTL-a i njihovih emisija koje su izuzetno gledane i u BiH, a već godinama je voditeljica "Života na vagi“. Mada, nije joj samo pripala voditeljska uloga, već i uloge podrške, savjetodavca, vjetra u leđima kandidatima koji se bore s prekomjernim brojem kilograma, koji doživljavaju fizičke i emotivne padove. Batinić je tu da im udijeli koju lijepu riječ i kompliment.

Upravo o tome je govorila za "Dnevni avaz“, osvrćući se na osmu sezonu "Života na vagi“ u kojoj je pobjedu prvi put odnijela žena, i to Alina Pantsejeva (Pantseyeva), pripremama za narednu, emocijama koje je, priznaje, često savladaju kada sluša životne priče kandidata, ali i o svojoj popularnosti i tome koliko joj smeta prepoznatljivost.

Još jedna sezona "Života na vagi“ je iza Vas i nas, gledalaca. Po čemu biste je izdvojili?

- Svaka sezona nosi neku svoju priču, ali ova je stvarno bila posebna zbog natjecatelja. Nekako su bili hrabriji u dijeljenju svojih emocija, potpuno su se ogolili pred kamerama i publikom. Mislim da je to i jedan od razloga zašto su gledatelji toliko povezani s njima - to su priče koje mogu dotaknuti svakoga od nas. Željeli su se odmah riješiti svih tereta, užasnih trauma, kako bi okrenuli novu stranicu. Mnogi od njih doživjeli su katarzu u ovoj sezoni, negdje su podsvjesno osjetili da im to čišćenje treba jer njihovi kilogrami nisu uzrok njihovih problema nego posljedica.

Koliko Vama bude teško slušati njihove priče koje su često razoružavajuće, teške i emotivne? A i Vi ste emotivni?

- Teško je, stvarno. Ima trenutaka kad se moram sabrati pred kamerama jer me priče jako pogode. Ali svjesna sam koliko je njima još teže to sve proživljavati i otvoriti se pred svima. Iako jesam emotivna, trudim se biti njihov oslonac u tim trenucima. Njihove su me priče mnogo naučile i o životu i o zahvalnosti, iz svake sezone uz njih i ja preskačem neke svoje letvice.

Toliko dugo ste na malim ekranima i jedna ste od najtraženijih hrvatskih voditeljica. Poželite li nekada pobjeći od tog javnog života?

- Ponekad poželim imati više privatnosti, ali isto tako volim to što radim i mnogo više je benefita. Radim ovaj posao od svoje 16. godine. Ljudi me na cesti prepoznaju gotovo od samih početka, tako da je to što sam javna osoba na neki način dio mog identiteta, a i teško mogu zamisliti svoj život bez tog adrenalina koji televizija donosi. Naučila sam postaviti granice - ono što je privatno ostaje unutar mog kruga, a javni dio trudim se živjeti profesionalno i odgovorno.

Utjecaj roditelja

Inspiracija ste mnogima, kako u smislu odijevanja, tako i u smislu ljubaznosti i prizemljenosti. Je li teško ostati takav i pored sve pažnje koju izazivate?

- Hvala na lijepim riječima i komplimentima. Mislim da je ključno biti svjestan tko si i ne dopustiti da te tuđa percepcija promijeni. Imam sreće što sam okružena ljudima koji me „prizemljuju“ i podsjećaju na ono što je stvarno važno u životu, a moji su roditelji dosta utjecali na to, iako sam, da se njih pita, premalo skromna i „moglo bi to i bolje“. A što se mode tiče, uživam u eksperimentiranju, ali uvijek biram ono što mi stoji s obzirom na građu i visinu, u čemu se dobro osjećam, ne nosim stvari koje mi ne laskaju, koliko god bile u trendu.

Najmanje intenzivan mjesec

Osma sezona „Života na vagi“ nije ni završila, a već su otvorene prijave za novu. Je li već teku pripreme ili imate još predaha?

- Prijave uvijek idu ranije, a mi u ekipi već lagano razmišljamo o idućoj sezoni. No, još imamo vremena za predah i rekapitulaciju ove sezone, što je važno kako bismo bili još bolji. Meni je siječanj najmanje intenzivan, pa uživam u tim dragocjenim trenucima sa svojom obitelji i prijateljima. Gledam filmove, serije i pročitam koju knjigu.

Ispušni ventil

Čini mi se da takmičari jedva čekaju da Vas ugledaju, kako bi "pobjegli“ od trenera koji budu svakodnevno s njima u kampu?

- U kampu je stvarno intenzivno, treninzi su naporni, a i emocije često kulminiraju, pa kad me vide, osjećaju valjda da mogu malo odahnuti. Mislim da mi se otvore jer znaju da sam tu da ih saslušam i podržim, bez ikakvih očekivanja. Ponekad sam im kao "ispušni ventil“, netko tko će ih čuti, a neće suditi.