Aldina Omeragića život nije mazio. Svoju bol je prihvatio i naučio živjeti s njom s vječnim pitanjima na koja će teško dobiti konkretne odgovore. Odrastao je u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave u Sarajevu, a ključne trenutke svog života utkao je u autobiografsku knjigu „Dječak iz sjene“.

Kao petogodišnjak, zajedno sa svojom starijom sestrom, Omeragić je ostavljen u Domu. Majka mu je preminula, a otac ga je jednostavno napustio. Bez objašnjenja.

U ispovijesti za „Dnevni avaz“ ovaj 28-godišnjak ogolio je dušu i podijelio svoja sjećanja na djetinjstvo. Ranijih sjećanja na svoj dom skoro pa i nema.

Jedna fotografija

- Jedino sjećanje koje imam jeste slika kuće u kojoj sam živio. Posjetio sam je nakon 20 godina da vidim je li još na istom mjestu i izgleda li isto. Sva ostala sjećanja jednostavno su nestala. Ne postoje. Sjećam se da sam za smrt majke saznao tek kad sam došao u Dom za djecu bez roditeljskog staranja. Ne sjećam se majčinog mirisa, njenog lica, dodira ni glasa. A ona je najvažnija osoba u životu svakog djeteta – kazao je Omeragić.

Njegov otac se vrlo brzo oženio i osnovao novu porodicu.

- Od trenutka kada je moja majka umrla, on je izgubio svaki kontakt sa mnom. Dugo sam mislio da je smrt moje majke uzrok svega što mi se kasnije dešavalo u životu. Sestra i ja smo godinu živjeli kod dede i nene, ali oni nisu imali finansijske mogućnosti da ostanemo tu i da školuju i nju i mene. Jedina opcija bila je da nas smjeste u Dom gdje ćemo imati krov nad glavom, redovne obroke i mogućnost školovanja. Sada razumijem da su uradili najbolje što su mogli, ali tada mi to nije bilo jasno – dodao je Omeragić.

Sjeća se kako je stajao ispred ogromne zgrade sa sestrom i mislio da je to ustvari obdanište.

- Dedo i nena su nas doveli, a ja sam bio uvjeren da ćemo tu samo provoditi dane i navečer se vraćati kući. Ali sve se promijenilo u trenutku kada smo zakoračili unutra. Dočekali su nas ljudi koji su tu radili. Samo sam stajao, zbunjen, i sjećam se da su nam rekli da se slikamo. Dedo, nena, sestra i ja – nas četvero. Fotografija. Rečenica koju su tada izgovorili: „Mi ćemo dolaziti da vas obilazimo“, zauvijek mi je ostala u sjećanju – prisjetio se Omeragić.

Bez emocije

Kada su ih smjestili u Dom, začuo je trčanje i uzvikivanje: „Evo nove djece!“ I ta su sjećanja toliko živa, kao da se sve jučer dogodilo.

- Tako je sve krenulo. Počeo sam upoznavati ljude koji tamo rade i polako je sve dobijalo smisao. U Domu sam imao svoja prava i obaveze. Bio je to sistem sa čvrstim pravilima. Iako je adaptacija bila teška, naučio sam da sloboda bez granica vodi u gubitak smjera. Vremenom sam prihvatio to kao dio života – rekao je Omeragić.

Aldin i 29 godina poslije traži odgovore na mnoga pitanja. A slabo šta uspijeva saznati.

- Pokušavao sam saznati zbog čega je moja majka umrla, šta je bio uzrok njene smrti. Tek nedavno sam dobio neki, nazovimo ga, validan odgovor. Pokrenuo sam proces da saznam više, da konačno saznam tačan razlog njene smrti – dodao je Omeragić.

Prvi raspust kod dede i nene ne zaboravlja ni danas.

- Tada sam pomislio: „Hvala Bogu, idem kući!“ Kada sam stigao, taj mir iz kuće ostao mi je u sjećanju. Tada sam očekivao da će i otac biti tu, ali jedino što je uradio bilo je to da nas je, na nagovor nane, pokupio autom i dovezao do kuće. Sjećam se da nam je rekao: „Nemojte praviti probleme“, i otišao. Kada sam ga pitao gdje ide, odgovorio mi je da ima obaveze. Nikada nisam imao očinsku figuru u životu. Možda će zvučati grubo, ali čak i da me udario, bar bih osjetio neku njegovu emociju – rekao je Omeragić drhtavog glasa.

Tokom školovanja pokušavao je sakriti odakle dolazi odnosno gdje živi, a sve zbog predrasuda kojih je naše društvo prepuno.

- Djeca iz domova nosila su etiketu „domci“, što smatram ružnim nazivom. Neki su nas sažalijevali, drugi ismijavali. Govorili su da smo „štićenici“, ali mi nismo bili samo to – mi smo djeca, poput svih drugih. Trudio sam se dokazati da sam isti kao i oni – kroz školske obaveze, sportske aktivnosti, sve što sam mogao – kazao je Omeragić.

Ispuniti prazninu

Najveća želja koju je imao jeste da osnuje svoju porodicu. Ona će mu se i ostvariti, s obzirom na to da njegova supruga Arnela čeka prvo dijete.

- Predivan je osjećaj znati da dolazim kući, gdje me čeka supruga. Kada znam da je ona tu, da imam osobu s kojom ću razgovarati, s kojom ću dijeliti trenutke – to je neprocjenjivo. Sada, kada iščekujem svoje dijete, posmatram sve iz drugačije perspektive. Možda će to dijete, ako Bog da, ispuniti onu prazninu koju sam ja nosio – poručio je Omeragić.

Istakao je da kroz knjigu „Dječak iz sjene“ želi da ukaže na probleme društva.

- Moramo shvatiti da nam je u životu vrijeme dato kao resurs. Ali niko nam ne može garantovati hoćemo li ga imati sutra – osim dragog Boga. Knjiga je poziv na povratak temeljnim vrijednostima koje oblikuju našu budućnost i brzo je osvojila i publiku van BiH. Promocija je već održana u Travniku, naredne su u Bihaću, Kaknju i Sarajevu u skorije vrijeme – istakao je Omeragić.

Hendikep današnjice

Omeragić je priznao da je mislio kako je odrastanje u Domu za djecu bez roditeljskog staranja hendikep.

- Kada sam upoznao vjeru i otkrio da je to iskušenje, shvatio sam da to nije hendikep. Odrastanje u materijalnom obilju, bez porodičnih vrijednosti, je hendikep, jer šta će nam kućni trpezarijski sto ako ne jedemo zajedno barem jednom dnevno kao porodica – smatra Omeragić.

Smrt dede i nane

Kontakt s dedom i nanom imao je sve dok nisu preselili.

- Njihova smrt me jako pogodila. Bez obzira na sve, oni su bili jedini koji su nam pružili krov nad glavom, jedini koji su nam bili oslonac kada nam je bilo najpotrebnije. Do kraja života bit ću im zahvalan na tome. Njihova smrt zatvorila je jedno poglavlje mog života – rekao je Omeragić.

Jedina uspomena na moju majku su dvije slike. Ostale stvari otac nikada nije ponio. U kući sada živi druga porodica, i drago mi je što je kuća ostala u cijelosti ako već ništa drugo, kazao je Omeragić