Almin Zrno, jedan od najistaknutijih bh. fotografa, rođen je 1966. godine u Sarajevu. Daleko od svjetskih centara fotografije, Zrno je rano otkrio ljubav prema fotografiji, dok je u tamnoj komori razvijao svoje prve uratke. Autor je dvije monografije i dobitnik sedam prestižnih nagrada „Collegium Artisticum“ za najbolju fotografiju. Također, nosi status istaknutog samostalnog umjetnika Kantona Sarajevo. Dugo se bavio dokumentarnom fotografijom, a jedan od njegovih najpoznatijih radova „Majka Srebrenice“ bio je prekretnica u njegovom umjetničkom stvaralaštvu. Zbog ove fotografije odlučio je da se više neće baviti tim žanrom.

Ključ uspjeha

Kako ste se zaljubili u fotografiju? Šta je prevagnulo da se bavite tim pozivom?

- Prevagnuo je moj prvi susret sa tamnom komorom, jer kada sam počinjao to je bilo vrijeme filma, razvijača, fiksira. Moj prvi ulazak u laboratoriju, crveno svjetlo, taktilnost, šnjiranje filmova, razvijanje fotografija i njihovo pojavljivanje su za mene bili, očito, kobni. Imao sam tada oko 14–15 godina.

Dakle, Vi ste od malena znali kojim ćete putem krenuti?

- Nisam, iskreno. Malo sam šverao, ali sam se, nasreću, vratio ovome u čemu sam sad i sigurno ne bih bio sretniji da radim bilo šta drugo, koliko sam sretan što se bavim fotografijom.

Kako zadržati tu sreću i ljubav prema poslu, posebno danas kada se ljudi bore da zarade i prežive, zbog čega se nerijetko i izgubi ta ljubav?

- Posvećenost i upornost su svakako ključ svakog uspjeha. To je jedna stvar, a druga je da morate vjerovati u sebe. Treća stvar, to što radite mora biti provjereno na neki način. Da zaista ima vrijednost, i ako ispunite sve to, sigurno ćete moći da uživate radeći što volite. Naravno, ako radite za pare, onda bježite iz bilo kog biznisa, ali ako radite jer je to dio vas, onda ćete uživati. Naravno, samo treba izbaciti konzumeristički, materijalistički dio iz života i odjednom je sve nekako lakše. Ako vas definira skupi auto ili more nekretnina, onda sto posto ne uživate u tome što radite, samo ste robovi novca.

Smatrate li da je u BiH svijest malo razvijenija kada je riječ o fotografiji, cijeni li se ona danas malo više nego ranije?

- Svako vrijeme ima svoje breme i to je kriva koja ide, pa se desi da imate špic, onda naiđe ravna linija ili propadanje i sve tako u krug. Nije stvar samo u fotografiji, mnogo je kompleksnije. U današnje doba se ne kupuje djelo, nego potpis umjetnika, a djelo postaje čak irelevantno u svemu tome. Ako umjetnost stanuje u vama i ima potrebu da vrišti iz vas i da je realizirate, vi udovoljavate tom porivu i ne promišljate o parama niti o poziciji, jer sve je drugo pragma ili pokvarenost. Život stvaraoca se ne odvija na način da prati modu. On prati svoj unutrašnji glas i intuiciju koja ga vodi kroz život i govori mu šta bi trebao da radi. Ne prati se sredina niti trend. Nažalost, mnogo umjetnika je kroz historiju postalo poznato i priznato poslije svoje smrti, to je očito neki usud. Daleko od toga da se ja kompariram s njima, samo uživam u ovome što radim i vjerovatno je to formula za uspjeh. Sad, bilo da je u pitanju fotografija, instalacija, videouradak, film, to sve zavisi i od toga koliko se priča o tome. Nažalost, likovne kritike je jako malo, ona se uvijek svodi na glorifikovanje.

Pretpostavljam da je lični izražaj, lični pečat, zapravo osnova umjetničkog rada. Kako, zapravo, pronaći sebe, kako doći do dubine svog bića?

- Eh, to je pitanje od milion dolara. Svakome ko stvara i ima potrebu da se izražava, samo je vrijeme to koje definiše i ispolira osobu, i ako ima tu stvarno nešto, u konačnici dobijete, uslovno rečeno, vaš potpis ili pečat. Kad vidite taj rad, onda na prvu kažete: „Ovo mi liči na (nekoga)“ i to je onda zaista to. Put do te tačke je jako dug i trnovit i prožet s milion pitanja i borbi sa samim sobom, dok ne dođeš do nečega što misliš da je ti. Da je tvoj rukopis, potpis, tvoje svjetlo i izražaj, nešto što bi ljudi prepoznavali. To je jedno putovanje koje traje dugo i ono se mijenja, svi se mi mijenjamo. Ako si zaista iskren onda je sasvim normalno da se mijenjaš, jer se u suprotnom nalaziš u nekoj zoni komfora. Zato i jesu najljepše neke retrospektivne izložbe majstora kojeg gledate po fazama, godinama, i možete prepoznati bol ili bolest koja ga je transformisala u potpuno drugi izražaj.

Koliko je važno da se čovjek osami i suoči se s onim što mu se ne sviđa?

- To je apsolutno nužno. Spoznaja samog sebe koja proizilazi samo iz samoće i, nažalost, nekog bola. Čovjek mora izaći iz zone komfora i ostati sam sa svojim mislima, još ako je u nekoj boli, ta introspekcija gdje tragaš, odjednom se otvore neke misli i sobe za koje nisi bio svjestan da imaš snage da prođeš kroz to sve. Onda se otvaraju i neke nove slike, vizija, naprimjer, meni je to bio period pandemije. Ja sam, naprimjer, bio u ratu ovdje i to je jedno od iskustava koje me definisalo. Ja sam jedan čovjek prije rata i drugi poslije. Isto tako sam jedan čovjek prije korone i jedan poslije. Onda vidiš da ustvari samo neke ekstremne situacije te dovode do nekih razrješenja i novih puteva kojima se jednostavno prepustiš nekom intuicijom i kreneš njima.

Trnovit put

Šta fotografiju čini posebnom, da se istakne među sto drugih?

- Nemam odgovor na to pitanje, jer kao što je otisak prsta jedinstven, tako je i sa fotografijama. Možemo stajati na istom mjestu, imati iste alate, napravit ćemo dva različita djela. Ja ne promišljam na taj način, samo se trudim da viziju i san koji imam u tom trenutku ostvarim najbolje što znam. Savršenstvo ne postoji, ne moramo biti savršeni da bismo bili sretni i zadovoljni radom koji smo uradili. S druge strane, imamo taj profesionalni, etički, moralni stav o sebi, da ipak do neke tačke morate doći i poštovati je. Put do trenutka kada vi izložite neko svoje djelo je trnovit i zavisi od puno faktora. Nema tu formule, ali u tome i jeste ljepota. Nemir koji nosi stvaralac u vrijeme filma je bio puno izraženiji nego što je danas u vrijeme digitale. Tada ste imali film ili dva i odete na teren, a na ekranu ne vidite šta snimate. Upotrebljavala su se sva znanja i vještine, svi mogući alati do kojih ste došli da snimite najbolje što znate i umijete. Onda se zatvorite u laboratoriju i razvijete taj film i osjetite neko odgođeno zadovoljstvo, adrenalin. Mi danas živimo prebrzo, i to nije dobro za čovjeka, samo trpamo u sebe, ne razumijemo, nije nam jasno, ali idemo dalje.

Više od dvije decenije se bavite ovim poslom, na šta ste najviše ponosni u svojoj karijeri?

- Ponosan sam što sam ostao čovjek sve ovo vrijeme, a sve drugo trebaju da kažu drugi. Fol je moći sebe pogledati u ogledalu i moći dignute glave proći kroz ovaj grad. Beskrajno sam sretan i ispunjen sa svim što je bilo, a naravno radujem se ovome što dolazi i živim u ovom trenutku, bavim se stvarima koje me ushićuju i čine sretnim.

Nova izložba

- Ja sam uplovio u neki novi likovni jezik. Otišao sam malo od fotografije jer mi je u jednom trenutku za ovo što radim bila nedostata, nisam htio raditi 2D format, nego sam morao imati 3D i ušao sam u instalacije i trenutno sam u tim nekim pleoneksičnim govorima. Prije dvije godine u Umjetničkoj galeriji bio je izložen rad „Pleonexia I“, ove godine je u Europe Houseu i u Tuzli bila izložena „Pleonexia II“, a iduće godine, vrlo brzo će biti „Pleonexia III“, i to mi stvara neke lijepe misli i osjećanja, ne znam kako da ih opišem. I ova instalacije će biti ispričana na nefotografski način, neki neonski radovi, toliko mogu trenutno reći.