Dok režim u entitetu Republika Srpska na čelu s Miloradom Dodikom izaziva tektonske poremećaje i dok su svi analitičari, stručnjaci, domaći političari koji nisu dio njegove klike, međunarodni dužnosnici, ini funkcioneri složni uglas - da je usvajanjem niza neustavnih zakona i odluka prešao crvenu liniju, dotle posljedice njegovih/njihovih opasnih poteza tek ćemo zbrajati.

Dok je sva pažnja usmjerena na sudbinu ove države i hoće li ona u konačnici ostati cjelovita, u jeku političke krize u BiH, jedne od najžešćih, postavlja se i pitanje koliko će nas sve to koštati?

Hoće li i u kojoj mjeri ugroziti turizam, čiji su rezultati u protekloj godini bili impresivni i u koji i mali i veliki ove godine polažu velike nade za zaradu i profit. Ili, pak, koliko će se sve to odraziti na investicije, hoće li potencijalni investitori „povući ručnu“ i zaokret od 180 stepeni, budući da im se čekanje ne isplati. Hoće li naša dijaspora koja šalje i unosi milijarde i milijarde svake godine „prikočiti“, jer kome je više do političkih potresa i nestabilnosti.

Hoće li ponovo krenuti egzodus iz ove zemlje, jer, prisjetimo se, ka Evropi hrle ponajprije zbog političke nestabilnosti, korupcije, manjka perspektive, ekonomije...

I, kada spominjemo Evropu, sjetimo se da je evropski put BiH ponovo na čekanju. Prokockali smo još jedan rok početkom mjeseca za dostavu Reformske agende s ciljem povlačenja sredstava iz Plana rasta. Nema imenovanja glavnog pregovarača s EU, imenovanja glavnog koordinatora za IPA, nema usklađivanja vizne politike s evropskom niti usvojenih zakona iz pravosuđa.

Sada u jeku duboke političke krize sve tražene reforme djeluju prilično daleko. Iako su okolnosti mračne, šanse ipak postoje. BiH mora svoj evropski put vratiti na pravi kurs umjesto šupljih priča i izolacionizma.

Kako i od čega ćemo živjeti u drugom je planu, iako nas već, a u narednom periodu će još jače udarati po glavi.