Odluka Fudbalskog saveza BiH da suspenduje Franu Jelića do kraja sezone odjeknula je kao signal da se nešto ipak pokušava promijeniti u domaćem suđenju. Međutim, hoće li ta suspenzija donijeti stvarni napredak ili je samo klasična taktika „žrtvuj jednog da bi se smirile strasti“, ostaje da se vidi.
Mostarski derbi uvijek nosi ogromnu težinu i svaki sudijski propust se analizira pod povećalom, ali Jelićeve odluke nisu bile samo diskutabilne – one su direktno utjecale na rezultat. Priznati gol nakon igranja rukom, i to nakon što je VAR sugerirao pregled snimka, djeluje kao ozbiljan propust ili, u najmanju ruku, neshvatljiva tvrdoglavost.
Ali ako pogledamo širu sliku, Jelićev slučaj nije izuzetak, već simptom većeg problema – hronične krize suđenja u Premijer ligi BiH. Klubovi se godinama žale na sudijske odluke, a povjerenje u regularnost takmičenja je na nikad nižem nivou. Suspenzije pojedinaca mogu izgledati kao rješenje, ali dok se ne uvede ozbiljniji sistem kontrole i sankcionisanja sudija, takvi potezi ostaju samo kozmetičke promjene.
Zanimljivo je i kako su klubovi reagovali – Veležov odgovor u obliku Oliverove pjesme „A sad adio“ postao je hit na društvenim mrežama, a u suštini pokazuje koliko su se klubovi već navikli na cirkus koji prati suđenje u ligi. Navijači su, s pravom, frustrirani jer ne žele da se o njihovim utakmicama priča zbog sudijskih grešaka, već zbog dobrog fudbala.
Jelićev slučaj može biti prekretnica – ali samo ako Fudbalski savez bude dosljedan u sankcionisanju svih sudijskih propusta, bez obzira na ime i klub koji je oštećen. U suprotnom, ostajemo u začaranom krugu gdje će se i dalje pričati o sudijama više nego o fudbalerima.
