Kao da nije dovoljno to što nas danima potresaju vijesti o lažnim dojavama podmetnutih bombi širom BiH, posebno u Sarajevu, gdje su, ispostavilo se, glavni akteri maloljetnici, dramatičnim huliganskim obračunima, brojnim slučajevima vršnjačkog nasilja, maloljetničkim oružanim sukobima, dogodio se zločin koji je sve šokirao.
Zločin koji se dogodio u Bosanskoj Krupi gdje je usmrćen jedan policajac, a drugi teško ranjen udarna je vijest, ne samo u BiH, već i u regionu. Šokantno, zločinac je maloljetnik od nepunih 15 godina i praktično dječak koji je ubistvo i ranjavanje počinio nožem. Slučaj je okarakteriziran kao teroristički akt i u istragu su uključene gotovo sve nadležne agencije.
Dok traje istraga koja će pokazati da li iza svega stoje određene ekstremne grupe koje su maloljetnika podstrekivale na ovaj jezivi zločin, dotle se postavlja pitanje kuda idu naša djeca? Kojim to putevima koračaju? Jesu li to putevi koje smo mi trasirali kao roditelji, škola, zajednica, društvo? I, možda zvuči dosadno to što stručnjaci navode da sve počinje od porodice i od kućnog odgoja. To je, jednostavno, činjenica. Ali, jednako tako, škole i nastavno osoblje ne mogu zanemarivati svoju odgojnu ulogu. Gdje su nam pedagozi, gdje su psiholozi?
Kada ćemo napokon taj kadar početi u škole zapošljavati? Kakvu ulogu imaju, dakle, porodica, škole, sigurnosne službe, centri za socijalni rad, silna ministarstva, razni sportski, plesni i drugi klubovi? Šta je s prevencijom? Baš lijepo zvuči kada se stalno govori - prevencija je ključna.
Kao da smo zaboravili da djeca uče od svih nas, a mi smo, izgleda, vlastitu djecu zatrovali i kao društvo postali toliko izopačeni da nam mali ljudi čine tako strašne zločine svirepo prekidajući tuđe, ali uništavajući i svoje živote.
