Danas je Dan žalosti u Federaciji. Razlog je tragedija u Sanskom Mostu, koja se, da svima bude jasnije, desila prije sedam dana. Ali, Vlada FBiH je tek nakon pet dana odlučila da proglasi Dan žalosti. I da, nismo vidoviti, ali ni sami ne znamo zašto je Vlada čekala pet dana da nam kaže da moramo baš danas tugovati. Neki će, opozicija, reći zbog Sarajevo Film Festivala. Možda, ko će ga više znati u državi selebriti ličnosti.
U Sarajevu među elitom i vlastima već odavno ništa nije normalno. Oni su i dalje u zanosu plesa i partija. Od tamo nekog premijera Nikada Uka, mladolikog selebritija, koji ne zna jel' došao ili pošao, do ministara u Vladi, Admira Katice i Kenana Magode.
Jedan je ministar unutrašnjih poslova, ali voli crveni tepih i sve što vole mladi, a drugi je ministar kulture.
I mora biti kulturno osviješten. I sve je to lijepo, samo da nije tamo negdje za Vladu KS, miljama daleko prolupali domar uzeo pušku i ubio tri osobe. Brutalno. Kalašnjikovom. Sasuo gotovo šaržer. I dok je Sanski Most tugovao i tuguje, Sarajevo je plesalo. Ministri su se smijali. Jer, Sanski Most je daleko, kao što je bio prošle godine Gradačac. I tada, dok je Tuzlanski kanton oplakivao Nizamu Hećimović i oca i sina Čengiz, Sarajevo je plesalo. Crveni tepih je bio nikad crveniji.
Neki će reći sramota, drugi, pa život ide dalje. Grad mora da živi. Živimo od Festivala!? I bla bla bla.. Međutim, nekom se obraz treba crvenjeti više nego crveni tepih. Da sve bude bolnije, u Sarajevu je prošle sedmice ubijena još jedna žena. I MUP KS, taj isti Katica, danima su šutjeli. Dali šturu informaciju da je uhapšen ubica, a sakrili da ga nisu uhapsili tamo gdje su mislili, nego su ga našli slučajno u KCUS-u.
No, danas će ministar Katica na jednoj televiziji, pet dana nakon ubistva i nakon što su prošli sarajevski glamur i parti, reći da mu je žao, da je Sarajevo, ipak, siguran grad i da se ubistva dešavaju. Samo se neće smijati kao na tepihu, bit će, nadamo se, ozbiljan.