Toliko tužnih godišnjica obilježavamo u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini. A skoro sve se vežu za sumanutu agresiju na našu zemlju od 1992. do 1995. godine.

Toliko krvi je proliveno, a za šta? Za neku ideologiju koja se, iako ni danas nije u potpunosti utišana, pokazala kao nerealna i nedostojna BiH i kompletnog regiona. Pa pametniji smo od toga.

Jučerašnji datum je historijski iz dva razloga. Prvo je obilježena još jedna godišnjica krvavog pohoda na Prijedor, kada su nesrbi morali bijele trake na ruke staviti i čaršafe ili bijele zastave na prozore kačiti kako bi zločincima olakšali koga ubiti.

"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice."

Ovako je glasilo naređenje SDS-a pročitano na radiju te 1992. A znate li koje su posljedice slušanja naredbe? Mučki ubijeno 3.176 osoba, od čega 102 djece, a protjerano je 50.000 ljudi iz Prijedora i okoline. Brojite do 3.176 da vidite koliko je to. A onda pretvorite to u nadgrobne spomenike i bijele nišane.

Jučer su i na po 15 godina osuđeni Jovica Stanišić, bivši rukovodilac Službe državne bezbjednosti (SDB) Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) SDB-a. Utvrđen je udruženi zločinački poduhvat i dokazano da u BiH nije bio građanski rat!

Ruke natopljene krvlju imaju u okolnim zemljama. Zemljama koje (ne)tajno i danas priželjkuju barem parče Bosne sebi.

Ali Bosna i Hercegovina je jedna. Mala, siromašna, ali prelijepa i naša! I to nijedna sila, posebno ne vojna, ne može promijeniti. Žrtve i njihove porodice, evo i nakon 30 i kusur godina, dočekuju pravdu. Dostojanstveno!

Ostaje žal što to nije moglo brže, što mnogi neće dočekati da dželate svoje duše vide iza rešetaka…