Aerodrom u Trebinju je jedna posebna priča. Dugo godina to je aktuelna tema, dugo godina se to nazivalo iluzijom ili projektom koji nema nikakav osnov, a ponajmanje budućnost. Govorilo se o političkim igrama, korupciji, pa čak i vojnim bazama...

Koliko u ovakvom govorkanju ima istine, za sada će ostati nepoznato, ali je fakat da je donesen memorandum između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srbije kojim se "utvrđuju osnovni pravci buduće saradnje, s ciljem realizacije projekta izgradnje aerodroma Trebinje".

I to, da svima bude jasno, ne mora značiti izgradnju, kao što i može. Memorandum sam po sebi nije garancija bilo čega, ali je zanimljivo kako je odmah izazvao reakciju, ni manje ni više nego susjedne Hrvatske u liku i djelu gradonačelnika Dubrovnika Mate Frankovića, koji je pisao Vijeću ministara BiH, pozivajući se na blizinu rijeke i izvorišta.

Iako ni mi sami u ovoj Bosni i Hercegovini ne znamo kome i zašto treba aerodrom u Trebinju, čini se da drugi izvan BiH znaju šta njima ne treba u BiH.

I potpuno je legitimno da gradonačelnik Dubrovnika prati šta nije dobro za grad koji vodi ili njegovo stanovništvo. Ne ulazeći u to da li ga zaista brinu rijeka ili dio putnika koji bi možda odabrali let za Trebinje umjesto za Ćilipe, para uši ovaj poziv iz susjedstva.

Kako to da se, recimo, o rijekama ili nekim izvorištima iz komšiluka nije mislilo kada je u pitanju odlagalište nuklearnog otpada na lokaciji Trgovska gora u blizini bh. granice.

Kako je moguće da su komšije gluhe na sve pozive da se obustavi izgradnja, iako nema dileme koliko je opasno ono što rade, a pokoji let manje za Dubrovnik ih toliko boli.