Kraj 1991. godine donekle je obilježila duet pjesma Kemala Montena i grupe “Crvene jabuke” “Nekako s proljeća”.

U proljeće naredne godine međunarodno priznata RBiH bila je meta brutalnih agresija s istoka i zapada.

Zbog toga tadašnje generacije Kemin i Žerin duet nedvojbeno asocira na najteže dane u njihovim životima.

Ratnih godina imali smo nadu da će svakog narednog proljeća doći mir, da će međunarodna zajednica zaustaviti krvoproliće nedužnih i kazniti nalogodavce i izvršioce zločina.

Prođe, eto, 25 godina od kakvog-takvog dejtonskog (ne)mira, a u mirnodopsko vrijeme građane dolazak proljeća asocirana na boravak u prirodi, teferiče i prvomajske uranke.

Odavno radnička klasa u BiH proljeća dočekuje sa zebnjom hoće li moći preživjeti od mizernih plaća.

Instrumenata za povećanje BDP-a za koji je vezano povećanje penzija, poručuju ekonomisti, ima, kao što ima i mogućnosti da se minimalni lični dohotak poveća do iznosa dovoljnog za normalan život.

Ali... Uvijek ima ono ali, a vlastodršci u četvrt stoljeća od Dejtona uporno podizanjem basnoslovnih kredita zadovoljavaju svoje potrebe i čuvaju mir unutar tzv. budžetske populacije dok su oni koji proizvode nove vrijednosti, ulažu kapital i zapošljavaju ljude izloženi novim fiskalnim i parafiskalnim nametima, pritiscima inspekcija, reketaša...

Proljeće koje će doći bit će, možda, i najteže u posljednjih 25 godina zbog globalne pandemije koronavirusa.

Priliv novca iz dijaspore je smanjen, u nezadrživom padu je prihod od direktnih i indirektnih poreza, sve je manje zaposlenih. Zalihe novca, ali i hrane, nestat će dok grane sunce.

I šta onda? Prazan stomak ne bira način dolaska do hrane.

Nove milijarde od MMF-a, kazuju stručnjaci, nisu problem ako se s tuđim parama pametno radi.

Nema ništa ljepše nego raditi s tuđim novcem.

Problem je kada se novac protraći, a radnička klasa, vođena prirodnim instinktom, ponovo izađe na ulice. Opet nekako s proljeća.