Skoro svi učesnici dešavanja iz maja 1992. godine, koji se slobodno može smatrati jednim od najmračnijih perioda duge historije glavnog grada BiH, smatraju kako bi, da je 2. maja palo Sarajevo, pala i država Bosna i Hercegovina. 

I zaista, kada se s ove distance pogleda šta su tog proljetnog dana učinili patrioti, golobradi mladići, dobrovoljci, maloljetnici, jednom riječju najveći sinovi ovog grada, treba ustati s divljenjem.

Otmica rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića i cijele delegacije je presedan kakav dotad nije viđen u svijetu, a uslijedilo je bezumno ubijanje, bombardiranje i rušenje.

Vriska i plač odjekivali su sarajevskim ulicama, a potpisnik ovih redova, u to doba šestogodišnjak, spavao je na tvrdom i hladnom podu, s obzirom na to da nije bilo sigurno spavati u krevetu.

Prije 28 godina odigrala se prva bitka za Sarajevo. Kasnije je pričano da je na taj dan i odbranjena Bosna i Hercegovina. Da nije bilo tako, ko zna kako bi se sve završilo.

Tog 2. maja odbranjena je ideja Bosne, ideja multietničnosti, ideja života i merhameta, koji je odolijevao i na kraju odolio daleko nadmoćnijim agresorskim snagama.

Umjesto pada, počela je najduža opsada jednog grada nakon Drugog svjetskog rata. Živjelo se bez vode, bez struje, bez hrane uz svakodnevna žestoka granatiranja i snajpersku vatru.

Bilo je to 1.425 dana izolacije, straha i stalne nesigurnosti.

Kraj agresije, između ostalih, nije dočekalo 1.600 sarajevskih dječaka i djevojčica. Glavni grad naše zemlje zauvijek će ostati uskraćen za više od deset hiljada ljudi, a oko 50.000 ih je ranjeno.

Ne ponovilo se, nikome.