Život, unatoč svim negativnim okolnostima, nalazi put da afirmira svoje pravo i stvari su se tokom ljeta i jeseni 1943. godine ipak u jednom aspektu nešto popravile. 

Nijemci su već u ljeto 1942. godine, zbog katastrofalnog iskustva s ruskom zimom i zakašnjenjem da dovrše osvajanje Moskve i rušenje sovjetske države, počeli da spremaju zimsku odjeću za svoju vojsku i u tom cilju su započeli akciju otkupa sve raspoložive količine vune koja se mogla naći, i to po veoma povoljnim uvjetima.

U kući bilo najmanje trideset dušeka

U Bosni je uvijek bilo dosta vune. Bio je to stočarski kraj s velikim stadima ovaca na našim visokim poljima, a i kultura življenja zasnivala se na upotrebi vune u kućama. Od vune su bili dušeci na kojima se spavalo, minderi koji su stavljani na sećije, jastuci koji su pervazili mindere, jastuci za spavanje, tkani su ćilimi, sedžade, dušeme i mušeme i mnogi drugi predmeti bili su od vune.

U Muhamedovoj kući bilo je najmanje trideset dušeka, svaki po dvadeset kilograma težine, odgovarajući broj jastuka za spavanje, mindera i jastuka za šest sećija, mnogo ćilima i drugog namještaja ili pokrivača za podove od tkane vune. Glad koja je vladala u Bosni i Hercegovini, s jedne strane, a činjenica da su trgovci uveli u praksu mijenjanje vune za razne životne namirnice, s druge, otvorili su mogućnost da oni koji su imali vune dođu do neophodnih namirnica.

Tako su oni koji su imali vune za jedan kilogram mogli dobiti deset kilograma kukuruznog ili pet kilograma pšeničnog brašna, litru ulja ili kilogram šećera i soli. Tim poslom se u Banjoj Luci bavio trgovac po imenu Husein Dedić, koji je bio rodom iz Varcar-Vakufa (Mrkonjić-Grada). Dedić je dobro poznavao Muhamedovu porodicu i izlazio je njegovoj majci ususret prilikom otkupa vune.

Oni koji su opljačkali naš stan nisu bili zainteresirani za vunu. Od vunenih predmeta su uzimali samo ćilime, i to one skupocjene, zvane halija (na perzijski način tkan ćilim), a dušeke i mindere te druge vunene predmete su izbacili u štalu, a Đulhanuma ih je dala prenijeti i smjestiti u podrum kuće Hadžije Kapetanovića, gdje je sa svojim sinom i kćerkom stanovala. Kad je započela razmjena vune za namirnice, Đulhanuma bi rekla Muhamedu da uzme jednu vreću i u nju natrpa dosta vune i da je nosi kod Dedića, čiji se magacin nalazio stotinjak metara od kuće (u magazi Suljage Salihagića) i da vunu zamijeni za namirnice koje su joj bile nužne.

Na taj način su Đulhanuma i Muhamed, nakon gladi tokom zime 1942. godine, opet, barem što se tiče hrane, stali na noge, jer su imali dovoljno brašna, soli, šećera i ulja, a meso im je ponekad donosila žena koja je kao djevojčica služila u kući Sulejmanbega Filipovića u Ljubinju.

Ona se zvala Mejra, imala je brata i njegovu porodicu, a sama se nije udavala i bila je veoma odana kući Sulejmanbega i Đulhanume, a posebno je voljela i do njegove pogibije brinula se za Sulejmanbegovog sina Ismeta, kojeg je ona othranila kad mu je ubrzo nakon rođenja umrla majka. Mejra je u to vrijeme, kada je Ismet, kod kojeg je inače živjela, otišao u partizane, došla u Banja Luku u muhadžirluk, znajući da će, ako Ismet preživi, njega tu naći, a kao okretna i bistra Hercegovka odlično se snalazila i nabavljala i meso kojim je snabdijevala bratovu porodicu i neke prijatelje, a među njima i Đulhanumu.

Ipak, kako su se stvari odvijale tako da je postojala opasnost da Đulhanuma i Muhamed budu uhapšeni i poslani u logor, ili na drugi kod ustaša uobičajen način (noćna posjeta s klanjem) likvidirani, Đulhanuma je odlučila da i ona ode u partizane za svojom djecom, a to joj je bilo i savjetovano od ilegalnog Komiteta. Muhamed je za njenu odluku saznao kad je Đulhanuma svojoj strini, a Muhamedovoj tetki Nuri saopćila da želi i ona otići za svojom djecom.

Na strinino pitanje kako će da živi u šumi, odgovorila je da ona ide da živi sa svojom djecom, a ne u šumi, i da misli da nije bilo dobro kod nas, mislila je na muslimane i posebno na svoje Filipoviće, da zahtijevamo da mladi idu za starima, nego da stari treba da idu za mladima, jer su oni budućnost, jer bolje i tačnije vide stvari i imaju pravo da zahtijevaju da se njihove želje i volja uvažavaju. Muhamed se sjeća njenih riječi.

Tako su njih oboje prešli na teritoriju kojom su vladali partizani. Muhamed se odlučio da ide u borbenu jedinicu s grupom svojih istomišljenika, a Đulhanuma je zajedno s grupom Banjalučana došla volujskim kolima starim rimskim putem preko Han Kola, Dobrnje, Kadinih voda, Bunarevado Sitnice (mjesto na raskršću puteva koji vode za Banja Luku, Ključ, Mrkonjić-Grad i Glamoč), gdje su po nju došli određeni ljudi i ona je u automobilu oblasnog Narodnog odbora dospjela u Ključ i odsjela u kući svog djevera Muhamedbega.

Odbila da ide u Sanu

Kad se u Oblasnom odboru saznalo da je i Đulhanuma došla na slobodnu teritoriju, Rudi Kolak, Banjalučanin i sin nekadašnjeg poštara u Ribniku, Rastoci i Sredicama, kojem je prvi Đulhanumin muž Huseinbeg Filipović dao na upotrebu jednu poveliku livadu i jednu dobru luku, da bi imao trave za kravu i nešto uroda za izdržavanje brojne porodice, što Rudi, a ni njegov stariji brat Drago, nisu nikada zaboravili, poslao je po majku auto oblasnog Narodnog odbora, kojim je ona trebala putovati do Sanskog Mosta, gdje joj je bio osiguran smještaj, ali je ona odbila da ide u Sanu (kako Krajišnici nazivaju Sanski Most) i došla je u Ključ, gdje je već živio, vrativši se iz kraćeg muhadžirluka u Sanskom Mostu, i njen najstariji djever Muhamedbeg i gdje je imala relativno udoban smještaj.

Đulhanuma je znala da bi mimoilaženje Ključa i direktan odlazak u Sanski Most bila uvreda za njenoga djevera. Zbog toga je odlučila da ostane u Ključu, a da eventualno kasnije pređe u Sanski Most, što je i učinila.

Glad koja je vladala u Bosni i Hercegovini, s jedne strane, a činjenica da su trgovci uveli u praksu mijenjanje vune za razne životne namirnice, s druge, otvorili su mogućnost da oni koji su imali vune dođu do neophodnih namirnica 

Mejra je u to vrijeme, kada je Ismet, kod kojeg je inače živjela, otišao u partizane, došla u Banju Luku u muhadžirluk, znajući da će, ako Ismet preživi, njega tu naći, a kao okretna i bistra Hercegovka odlično se snalazila i nabavljala i meso kojim je snabdijevala bratovu porodicu i neke prijatelje, a među njima i Đulhanumu