Budući da je Mehmedbeg ili, kako su ga Osmanlije nazivale, „Deli Papaz“ (Junački Pop) bio, nakon prelaska na islam, ekskomuniciran iz Katoličke crkve, a njegov dvor, zvani Dverce, koji se nalazi na Starom Gradu u Zagrebu, bio obojen u crnu boju u znak žalosti, zbog čega je ostao poznat kao „Ćorni dom“, a sam kanonik Franjo Filipović je pod tim imenom ušao i u hrvatsku književnost (August Šenoa ga opisuje u romanu „Zlatarevo zlato“), završila je slavna historija Franje, a nastala još slavnija historija Mehmedbega i Mehmedpaše Filipovića.  

U vezi s njegovim prelaskom na osmansku stranu, tj. njegovim navodnim zarobljavanjem, nastala je obimna prepiska oko otkupa tog visokog prelata i funkcionera Katoličke crkve i glavnog čovjeka Kaptola Zagrebačke nadbiskupije.

Bio prije svega patriota svoje zemlje

Njegov prelazak na islamsku vjeru i angažiranje na dvoru te njegov kasniji dolazak na Krajinu, zapravo u Glamoč, na samu granicu prema Veneciji, gdje je u Glamočkom polju dao izgraditi svoj odžak, promijenio je cijelu situaciju na tom području i od tada su osmanske snage bile mnogo ofanzivnije i aktivnije nego što je to bilo ranije.

Franjo, koji je po prelasku na islam i dobivanju imena Mehmed prvo postao lala, tj. učitelj carevića i visoki službenik na Porti u službi za diplomatske poslove, na lični zahtjev i sa titulom paše otišao je u Bosnu – navodno je rekao da bi želio biti što bliže svom rodnom kraju. Iz odžaka je uspješno ratovao (osvojio i obnovio Knin i Kninsku tvrđavu) i poginuo u jednoj morlačkoj zasjedi na planini Dinari.

Franjo, odnosno Mehmedpaša ili Deli Papaz, bio je vrlo obrazovan čovjek (magistar filozofije i doktor prava i teologije), sa odličnim poznavanjem brojnih jezika (latinski, grčki, hebrejski, turski, hrvatski, mađarski i njemački), dakle, bio je čovjek sa velikim iskustvom i poznavanjem zapadnog svijeta, zbog čega je postao veoma značajan za osmansku vlast.

Ali, ipak je bio prije svega patriota svoje zemlje i njenih ljudi, a ne lovac na položaje u centru tada najmoćnije države na evropskom tlu.

On je imao svoje ideje i mislio je da će biti bliže njihovom ostvarenju ako bude djelovao na granici s Hrvatskom i iz pozicije osmanskog velikaša nego iz dalekog Stambola i s pozicije nekog visokog službenika složene osmanske administracije.

Nema kmetstva, tlake i nasilja

Te njegove ideje su vidljive još iz njegovih pisama nadbiskupu i hrvatskom banu grofu Draškoviću, koja jasno govore o razlozima zbog kojih će taj utjecajni kanonik odlučiti da prijeđe na stranu Osmanlija. Njihovi tragovi sežu u vrijeme istraga koje je vodio povodom tužbi seljaka na ponašanje plemstva i osobito mađarskih grofova, među kojima se isticao zloglasni Tahi.

Kanonik Franjo Filipović je donio presudu u korist seljaka, ali tu presudu nije potvrdio ni nadbiskup, ni ban, ni Hrvatski sabor, zbog čega se Franjo u svom pismu Draškoviću s gorčinom osvrće na stanje u Hrvatskoj.

U pismu kaže da je stanje u Hrvatskoj veoma teško, da je toliko teško da ni hrvatskog imena, ni jezika, ni države, ni Hrvata u njoj više nema, jer se u Hrvatskom saboru govori latinski, u hrvatskim gradovima njemački i mađarski, a hrvatski jezik se može čuti samo na seoskim sajmovima.

Njemački kaplar je često važniji od hrvatskog bana, jer ban mora slušati Budim i Beč, a svaki njemački kaplar može naređivati usred Zagreba.

Stanje naroda (seljaka) je najteže, jer su izloženi ne samo nametnutim im velikim daćama nego i nezakonitim postupcima svih vrsta, a niko ih ne štiti, ni vlast ni crkva. Franjo nadalje piše da je, prema saznanjima koja dolaze iz tzv. Turske Hrvatske (teritorij u Hrvatskoj koji je došao pod osmansku vlast), stanje sasvim drugačije.

On kaže kako prema svemu što se čuje i zna u tim krajevima nema kmetstva, tlake i nasilja nad seljacima i seljaci su slobodni, domaći ljudi su na vlasti i njihov jezik se govori svuda, a čak je i na Porti jedan od zvaničnih jezika. On smatra da bi u odnosu na stanje kakvo je u Hrvatskoj, za Hrvate i za Hrvatsku bilo mnogo bolje da su pod Osmanlijama nego pod vlašću Nijemaca i Mađara, jer bi time bili bliže svojoj slobodi, pogotovo što Osmanlije ne ometaju vjerovanje i ljudi mogu vjerovati onako kako žele i kako su naučili, a poštuju i teritorijalni integritet zemalja koje osvajaju.

Ban Drašković ometao pregovore

Hrvati bi sačuvali zemlju, jezik i vjeru i bili bi najutjecajniji u svojoj zemlji kao što su domaći ljudi najutjecajniji u osmanskoj Bosni.

Kad je Franjo dopao u ropstvo, započeli su uobičajeni pregovori o njegovom otkupu i o tome postoji obimna prepiska cara Leopolda i Porte, ali izgleda da je upravo ban Drašković ometao da se ti pregovori završe uspješno, što je kod Franje izazvalo dodatnu negativnu reakciju i on je i zbog toga odlučio da konačno prekine sa svojom dotadašnjom historijom i započne novu, da prihvati novu vjeru i potraži za sebe odgovarajuće mjesto u okviru Osmanskog carstva.