Prvaci smo u Ligi nacija, euforični bili i samo smo čekali kada će početi kvalifikacije. Zaboravili smo da su Irci u tom tada novom takmičenju promašili silne prilike i da smo pukom srećom došli do remija. Kasnije se, kao i mnogo puta prije toga, ukazao Edin Džeko i osigurao nam prvo mjesto i baraž, ako kojim slučajem ne uspijemo doći do Evropskog prvenstva kroz kvalifikacije. 

Nismo htjeli ni pomisliti da se tim koji imamo, koji vodi Robert Prosinečki, tek slučajem može plasirati kroz kvalifikacije. Finska, Grčka i Italija, svi su nas na svoj način pokušali vratiti u stvarnost, ali još se nismo dali, jer imamo pobjedu protiv Armenije na Grbavici i to je neki domet, ponosni smo bili.

Stigao nam je Lihtenšajn, izgledali smo jako loše, ali smo u finišu pogodili sve živo i nanijeli im katastrofu, a onda je došlo definitivno suočavanje sa stvarnošću. Pobijedila nas je Armenija u Jerevanu, sila od koje je sam Miralem Pjanić dvostruko skuplji – to bi bio rezime.

Ustvari, pobijedili smo sami sebe i pokazali da smo tek prosječna reprezentacija. Selektor Robert Prosinečki sve se slabije snalazi, to je jasno, ali ne može se reći da mu igrači baš pomažu. Nekako ovakvi rezultati uvijek podsjete na bivšeg bh. reprezentativca Senada Lulića i njegovu izjavu kako je boravak u reprezentaciji zapravo odmor. Očigledno su se u ovom ciklusu reprezentativci BiH dobro odmorili, a i pokazali gdje im je mjesto. 

Mjesto im je taman oko baraža, tamo gdje će igrati, ali nikako biti favoriti protiv bilo koga. Ova reprezentacija jednostavno nema ništa što bi ulijevalo nadu. Poslije četiri komada u Armeniji teško se nadati bilo čemu.