Dok je Izrael započeo “drugu fazu” rata kopnenom invazijom u Gazu, Vašington je poslao dva nosača aviona svoje mornarice u znak podrške. Njihov zadatak je da odvraćaju Hezbolah i njegovog sponzora Iran od otvaranja drugog fronta preko libanske granice.
Nijedna druga zemlja ne bi mogla ovo da uradi, piše “Ekonomist”.
Nosači su 200.000 tona teška deklaracija američke moći u vrijeme kad većina svijeta vjeruje da američka moć opada. Predstojeći mjeseci testirat će to stanovište. Teško je precijeniti uloge. Američki predsjednik je 20. oktobra nazvao ovo “prelomnom tačkom”. Bajden je upozorio na potrebu da se odbije Hamasov teror, kao i ruska agresija protiv Ukrajine. Kineska pretnja invazijom na Tajvan ostala je neizrečena u pozadini, navodi list.
Ipak, stvari su još opasnije nego što Bajden sugeriše.
Amerika se u inostranstvu suočava sa složenim i neprijateljskim svijetom. Prvi put otkako je SSSR stagnirao sedamdesetih godina, ona ima ozbiljnu, organizovanu opoziciju predvođenu Kinom. Kod kuće, politika je opterećena disfunkcijom i Republikanskom partijom koja je sve više izolacionistička. Ovaj trenutak će definisati ne samo Izrael i Bliski istok već i Ameriku i svijet.
Strane prepreke
Strana prijetnja, kako piše “Ekonomist”, ima tri dijela.
Prvi je haos koji šire Iran na Bliskom istoku i Rusija u Ukrajini. Agresija i nestabilnost troše američke političke, finansijske i vojne resurse. Konflikt će se proširiti Evropom ako Rusija uspije da sprovede svoje u Ukrajini. Krvoproliće bi moglo da radikalizuje ljude na Bliskom istoku, okrećući ih protiv njihovih vlada. Ratovi uvlače Ameriku koja postaje laka meta za optužbe za ratno huškanje i licemjerje. Sve to podriva ideju svjetskog poretka.
Druga prijetnja je kompleksnost. Grupa zemalja – uključujući Indiju i Saudijsku Arabiju - sve više su u transakcijama, posvećene ostvarivanju sopstvenih interesa. Za razliku od Irana i Rusije, takve zemlje ne žele haos, ali neće ni primati naređenja iz Vašingtona. A to za Ameriku otežava posao supersile. Primjer su turske igre oko švedskog članstva u NATO, koje su naizgled razrešene nakon 17 mjeseci zamornih čarki.
Treća prijetnja je najveća. Kina ima ambicije da stvori alternativu vrijednostima sadržanim u globalnim institucijama. Ponovo bi interpretirala koncepte poput demokratije, slobode i ljudskih prava da odgovaraju sopstvenim preferencijama za razvoj iznad slobode pojedinca i nacionalnu suverenost iznad univerzalnih vrijednosti. Kina, Rusija i Iran formiraju labavo koordinisanu grupu. Iran snabdijeva Rusiju dronovima a Kinu naftom. Rusija i Kina dale su Hamasu, kojeg podržava Iran, diplomatsko pokriće u UN.
Politika kod kuće
Ove prijetnje su uvećane politikom kod kuće u Vašingtonu. Ali ovo ide dalje od izolacionizma republikanaca i Donalda Trampa, te otvara pitanje da li Amerika može da djeluje kao supersila ako jedna od njenih partija odbija pojam globalne odgovornosti, navodi “Ekonomist”, upirući na to da je trebao da se desi Perl Harbor da Amerika uđe u rat 1941.
Da biste vidjeli kako to može da ošteti američke interese, navodi list, uzmite samo Ukrajinu, koju republikanci žele da prestanu da snabdijevaju oružjem i novcem.
Rat je šansa za Ameriku da oslabi Vladimira Putina i odvrati Kinu od invazije na Tajvan a da ne rizikuje sopstvene trupe. Napuštanjem Ukrajine priziva se ruski napad na NATO koji bi koštao mnogo više američkih života i finansija, dok se prijateljima i neprijateljima signalizira da Amerika više nije pouzdani saveznik. Ako izolacionistički republikanci padnu na ukrajinskom testu, nema načina da se zna gdje bi Amerika mogla da završi, ukoliko bi se Tramp vratio u Bijelu kuću.
Američke prednosti
To su prepreke. Ali, Amerika ima svoje snage.
Jedna je njena vojna težina. Ne samo što je poslala dvije grupe nosača aviona na Bliski istok, također snabdijeva Izrael oružjem, obavještajnim podacima i ekspertizom – baš kao i Ukrajinu. Kina je rapidno povećala svoj budžet za armiju, ali je po tržišnim kursevima Amerika prošle godine potrošila na odbranu koliko deset sljedećih zemalja zajedno, a većina njih su njeni saveznici.
Ekonomska težina Amerike je također impresivna. Zemlja generiše četvrtinu svjetske proizvodnje sa jednom dvadesetinom svoje populacije, a udio je nepromijenjen u posljednje četiri decenije, uprkos usponu Kine.
Tu je i osnažena diplomatija Amerike. Rat u Ukrajini dokazao je vrijednost NATO-a. U Aziji je Amerika stvorila AUKUS i ojačala odnose sa nizom zemalja, uključujući Japan, Filipine i Južnu Koreju. Kako navodi “Ekonomist”, Indija je sve više dio američkih planova za bezbjednost u Aziji, uprkos njenoj riješenosti da ostane van bilo kakvih saveza.
Gdje to ostavlja Ameriku dok pokušava da spriječi širi rat na Bliskom istoku?
Neki kažu da se ostarjela supersila ponovo uvlači na Bliski istok, nakon skoro 15 godina pokušavanja da se izvuče iz njega. Ali, kriza nije tako sveobuhvatna kao što su to bili ratovi u Afganistanu i Iraku.
Bajdenova formulacija je bolja: ovo je zaista prelomni trenutak koji će testirati da li Amerika može da se prilagodi kompleksnijem i prijetećem svijetu. I dalje ima mnogo toga da ponudi, posebno ako sarađuje sa svojim saveznicima na poboljšanju bezbjednosti i održavanju otvorene trgovine. Njene vrijednosti – koliko god bile nesavršeno realizovane – i dalje privlače ljude širom planete, za razliku od kineskog komunizma.
Ako Bajden uspije da upravlja krizom oko Gaze, to će biti dobro po Ameriku, Bliski istok i svijet, zaključio je “Ekonomist”.
