Jučer ujutro u 6 i 30 sati počeo je Hamasov napad na Izrael masovnim raketnim udarom. Više hiljada raketa (Hamas tvrdi više od pet hiljada Izraelci oko 2.500) probilo je izraelsku proturaketnu odbranu i počelo pogađati izraelska naselja. Potom su hamasovci zaštitnu ogradu koja dijeli Gazu od Izraela ili oštetili ili preletjeli paraglajderima ili zaobišli čamcima.
Izraelska vojska i policija nisu bile spremne za napad te su se hamasovci uspjeli probiti do izraelskih naselja, gdje su ubijali i otimali civile. Upravo ova činjenica mogla bi biti presudna za nastavak ovog sukoba. A evo i zašto.
Šta Hamas želi postići ovim samoubilačkim napadom?
Izraelska vojska neusporedivo je jača od Hamasa, koji je stisnut na vrlo malom prostoru Gaze. Samo je pitanje vremena kad će izraelske oružane snage potisnuti hamasovce nazad u Gazu. Povrh toga, izraelsko ratno zrakoplovstvo započelo je s masovnim bombardiranjima.
Iako nema baš nikakve šanse pobijediti, Hamas je ipak krenuo u napad s nekim ciljevima i nadanjima. Zapovjednik vojnog dijela Hamasa Mohammed Deif preko interneta je pozivao Hezbolah, Palestince i sve Arape nastanjene u Izraelu da im se pridruže do konačnog oslobođenja. Uključenje Hezbolaha u napad jako bi zakompliciralo poziciju izraelskim oružanim snagama, ali samo na kraće vrijeme. Dugoročno, taj bi napad izraelska vlada iskoristila za konačni obračun s prijetnjom Hezbolaha. Stoga ne čudi da (barem za sada) snage Hezbolaha miruju.
Ako iranski šefovi tako odluče, Hezbolah će morati krenuti pomoći braći
To se u svakom trenutku može promijeniti jer su i Hamas i Hezbolah osnovani u Teheranu, on ih finansira i njima upravlja. Ako iranski šefovi tako odluče, Hezbolah će morati krenuti pomoći hamaškoj braći. Zbog te povezanosti Hamasa (i Hezbolaha) s Teheranom izraelski i zapadni mediji već nagađaju hoće li ovaj napad izazvati izraelsku osvetu prema Iranu. Izrael godinama poziva na intervenciju protiv Teherana zbog razvoja nuklearnog oružja, ali i zbog pružanja potpore teroristima. Uz Hamas i Hezbolah, Iran snažno podržava i Hute u Sudanu koji izravno ugrožavaju sigurnost Saudijske Arabije.
I tu dolazimo do vjerovatno glavnog razloga žrtvovanja Hamasa - najave skorog saudijskog priznanja Izraela. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu (Netanyahu) zadnjih je sedmica isticao kako pregovori s Rijadom idu jako dobro i da su u završnoj fazi. Da bi se završili, još je jedino preostalo da Vašington odluči o potpisivanju sigurnosnog pakta sa Saudijskom Arabijom. Problem je što Saudijci traže američku tehničku pomoć u pokretanju "civilnog" nuklearnog programa kojim bi parirali iranskom. Doduše, jedan od zahtjeva je i rješavanje palestinskog pitanja, no to je više zbog arapske javnosti.
Nakon što su Egipat 1979. i Jordan 1994. godine priznali Izrael, bivši američki predsjednik Donald Tramp (Trump) uspio je pred kraj mandata ostvariti Abraham Accords kojim su Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrain, Maroko i Sudan priznali Izrael. Ako im se pridruži i Saudijska Arabija, Izrael će biti znatno bliže ostvarenju trajnog mira sa svim arapskim državama. One preostale, koje ne bi priznavale Izrael, bile bi više-manje nebitne. Tako bi najveća ugroza za izraelsku sigurnost ostao Iran (koji nije arapska država).
Zbog toga Hamasov napad na Izrael treba gledati prije svega kao pokušaj da se izazivanjem velikog sukoba pažnja arapske javnosti ponovno usmjeri na palestinsko pitanje. Hamas (i Iran) nadaju se da će pritisak javnosti spriječiti izraelsko-saudijski sporazum koji bi bitno promijenio odnos snaga na Bliskom istoku protiv Irana.
Ponestaje im vremena jer je za dvije sedmice najavljena posjeta američkog ministra vanjskih poslova Entonija Blinkena (Anthony) Rijadu. Najava je da će Blinken tokom posjete finalizirati sigurnosni pakt SAD i Saudijske Arabije te dobiti potvrdu da će Rijad priznati Izrael.
Oteli civile da bi bili oslobođeni palestinski teroristi
Još jedan od razloga napada Hamasa na Izrael je otmica što više civila (Mohammed Deif govori o hiljadama) kako bi se dobila mogućnost da se ucjenama iznudi puštanje više od pet hiljada palestinskih terorista iz izraelskih zatvora. Od svih ciljeva taj je jedino racionalan. Osim što bi osigurali oslobađanje Palestinaca, oteti Izraelci trebali bi spriječiti izravan napad izraelske kopnene vojske na Gazu, tj. poslužit će kao živi štit.
Ili bi trebali jer u Jerusalemu je na vlasti najekstremnija desna vlada od njegovog nastanka te se stoga ne može pouzdano znati kako će ona odlučiti. S narodom koji je prvi put doživio da teroristi izravno napadaju izraelska naselja (i pritom ubiju više od dvije stotine civila, ne samo da ih pokušavaju raketirati i granatirati) desna vlada Benjamina Netanjahua mogla bi odlučiti da zanemari otete izraelske civile i krene u masovan napad na Gazu. Time bi okončali ne samo desetljećima dugu opasnost Hamasa već Palestince iz Gaze napravili ponovno izbjeglicama.
Hamas je povukao svoj potez. Svi ostali potezi sad su na vladi premijera Netanjahua. Od potiskivanja terorista natrag u Gazu, preko početka pregovora o oslobađanu otetih civila (moguće, ali ne baš vjerovatno), pa do napada na Gazu, ali i na Libanon i Iran (ovo bi potiho bilo pozdravljeno iz Rijada).
