Na današnji dan 1975. godine preminuo je Ivo Andrić, najveći i najkontroverzniji bosanskohercegovački pisac, čiji je samozatajni život i danas predmet brojnih polemika.
Andrić je rođen 9. oktobra 1892. u Travniku. Njegov otac Antun bio je sudski službenik, ali je preminuo od tuberkuloze kad su Ivi bile dvije godine, pa se Andrić s majkom Katarinom odselio prvo u Višegrad, a zatim u Sarajevo.
Završio je sarajevsku Veliku gimnaziju s najboljim uspjehom, zbog čega je dobio stipendiju HKD „Napredak“, te 1912. godine počeo studirati na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Studije je nastavio u Beču i Krakovu, ali ih je prekinuo početkom Prvog svjetskog rata. Tek 1923. godine završio je studije na Filozofskom fakultetu u Gracu, a naredne, 1924., doktorirao s temom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“.
Ambasador u Berlinu
Poslije rata Andrić je počeo raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu, nakon čega je, 1921. godine, postavljen za službenika u Generalnom konzulatu Kraljevine Jugoslavije u Bukureštu. Sljedeće godine prešao je u Konzulat u Trstu, da bi početkom 1923. bio imenovan vicekonzulom u Gracu. U aprilu 1939. otišao je u Berlin kao ambasador Kraljevine Jugoslavije i tu dužnost obavljao dvije godine, do početka Drugog svjetskog rata, kada se vratio u Beograd.
Mnogi su mu spočitavali saradnju s Trećim rajhom i Hitlerom, ali on je samo obavljao dužnost na koju ga je postavila njegova država, a da je bio zatečen dešavanjima u tadašnjoj Njemačkoj i da mu je zbog toga bilo vrlo teško, potvrđuju i stihovi koje je tada napisao:
„Dolje, gdje ove riječi pišem
Okužen vazduh grudi steže
Odmora nema budno oko
Sputan živim i teško dišem
Sve me je manje, sve sam niže.“
O tom periodu je malo i pisao i govorio, ali je jedne prilike, 1946. godine, kazao: "Nijemci i Njemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovjekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt. To je problem od kojeg će bolovati Evropa još sto i pedeset godina. Pa ni tada ne vidim rješenje“.
Nobelova nagrada
Kao vječni zagovornik jedinstvene Jugoslavije, bio je i vijećnik Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, održanog 26. aprila 1945. u Sarajevu, uoči samog kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1950., izabran je za člana Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine, iako je tek 1954. postao član Komunističke partije Jugoslavije.
U Štokholmu, 10. decembra 1961. godine, uz zvuke sevdalinke "Kad ja pođoh na Bembašu", švedski kralj Gustav VI uručio je Ivi Andriću nagradu Nobelovog komiteta Švedske akademije, koja mu je dodijeljena „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom historije svoje zemlje“ u romanu „Na drini ćuprija“. Prilikom dodjele, govorom „O priči i pričanju“ Andrić se zahvalio za priznanje, rekavši, između ostalog:
- Zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umjetničko djelo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle dio sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom djelu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umjetničkih djela gledamo bilo kao na nijeme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umjetničkih djela čistiji i jasniji ako se ne miješa sa živim glasom njegovog stvaratelja. Takvo shvaćanje nije ni usamljeno ni novo, još Monteskje je tvrdio da "pisci nisu dobri suci svojim djelima". S divljenjem i razumijevanjem sam nekad pročitao Geteovo načelo: "Umjetnikovo je stvarati, a ne govoriti!".
Osvajanjem Nobelove nagrade Andrić je dobio i novčani iznos od milion dolara, koji je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, a u istu svrhu je poklonio i novčane iznose kasnijih nagrada AVNOJ-a iz 1967. i Dvadesetsedmojulske iz 1970. godine.
Remek-djela
Iako je književnu karijeru počeo poezijom, objavivši prvu pjesmu „U sumrak“, 1911., u časopisu „Bosanska vila“, Andrić se proslavio prozom, odnosno romanima i pripovijetkama, od kojih „Prokletu avliju“ kritičari smatraju vrhuncem pripovjedačkog umijeća. Najpoznatije romane, remek-djela bosanskohercegovačke, regionalne pa i svjetske književnosti, „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“, napisao je tokom Drugog svjetskog rata, kada se povukao u samoizolaciju u okupiranom Beogradu.
Andrićeva najveća inspiracija bili su mostovi, koji su ga fascinirali simbolikom koju je u njima vidio: prevazilaženje nereda, provalije, praznine, prolaznosti života... Mostovi služe spajanju, komunikaciji i prelazu, teže ka „drugoj obali na kojoj dobijaju svoj pravi smisao“. Vidio je u njima čovjeka, graditelja koji živi vječno u svom djelu, kao što je i on težio da živi u svojim djelima:
- Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer su opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo – rekao je naš nobelovac.
Romanom „Na Drini ćuprija“ Andrić se želio odužiti zavičaju, ali i suprotstaviti surovoj stvarnosti i osjećaju lične ugroženosti pričom o vječnosti, ljepoti i skladu umjetničkog djela:
„Zavideći stvoritelju na ljepoti svijeta, šejtan je među ljudima stvorio provalije koje su odvajale kraj od kraja i dijelile ljude. Allahu bijaše žao pa pošalje svoje meleće (anđele) da ljudima pomognu. Kad vidješe da ljudi ne mogu preći haluge i dubine i obavljati svoje poslove, oni iznad provalija 'raširiše krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila'. Tako su ljudi od anđela naučili kako se grade ćuprije. ... E zato je, poslije česme, najveći sevap sagraditi ćupriju i najveća grehota dirati u nju, jer svaka ćuprija, od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmed-pašine građevine, ima svoga meleća koji je čuva i drži, dok joj je od Boga suđeno da stoji“.
Ženidba u 66. godini
Andrićev ljubavni život dugo je bio tajna. Kada se oženio, tek u 66. godini, kostimografkinjom Narodnog pozorišta iz Beograda Milicom Babić, udovicom svog prijatelja Nenada Jovanovića, tajna je otkrivena. Naime, bio je cijelog života zaljubljen u Milicu, zabranjenu ljubav, jer je ona bila udata žena.
Pretpostavlja se da su se upoznali i prije nego što je Andrić kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu zaposlio njenog supruga Nenada u Ambasadi, a Milicu zamolio da mu bude domaćica na prijemima, jer je bio neženja. Ne mogavši joj javno izjavljivati ljubav, pisao joj je tajna pisma koja je završavao potpisom "Tvoj Mandarin, koji te nježno grli".
Kada je Nenad preminuo, 1957. godine, Milica i Ivo priznali su svima svoja osjećanja i naredne godine se vjenčali. Njihov brak, u kojem nisu imali djece, bio je skladan, ali, nažalost, trajao je kraće od čežnje i čekanja. Lijekovi koje je Milica uzimala zbog artritisa oslabili su joj srce i umrla je 16. marta 1968. u njihovoj porodičnoj kući u Herceg Novom.
U vrijeme dok je čeznuo za Milicom Ivo je napisao jednu od svojih najpoznatijih pripovjedaka „Jelena, žena koje nema", a dugo je nagađano da li postoji i ko je Jelena. Sam Andrić je razriješio tu misteriju, priznavši da je Jelena, ustvari, Milica, te da je njoj posvećena pripovijetka.
Nakon Milicine smrti Andrić se potpuno zatvorio u sebe, a i zdravlje ga nije služilo pa je često boravio u bolnicama i banjama na liječenju. Preminuo je 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, a njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana, pored groba voljene Milice.
Brojne škole i ulice u BiH i našoj regiji nazvane po Andriću, mnogi spomenici i spomen-sobe, njegov lik i Višegradski most na novčanici od 200 KM, Memorijalni muzej u rodnoj kući u Travniku..., potvrđuju da je jedan od najvećih Bosanaca i da su njegova genijalna književna djela nadrasla sve kontroverze njegovog života.
Rodna kuća
U Travniku, u kući u kojoj je rođen Ivo Andrić, danas je Memorijalni muzej, gdje se čuvaju piščevi rukopisi i predmeti iz privatnog života, a sobe su restaurirane da budu što autentičnije vremenu kada je živio.
