Nakon višedecenijskog marširanja u koloni koju je predvodila SDA, bošnjačka nacionalna politika našla se pred ogledalom koje ne zna i ne želi lagati. 

Slika je to koja doista govori više od hiljadu riječi - dok Aleksandar Vučić u Beogradu pompezno dočekuje francuskog predsjednika Emanuela Makrona i potpisuje ugovor o kupovini 12 Rafala, supermodernih vojnih aviona, a iz Pentagona stiže bombastična najava skore prodaje moćnih američkih artiljerijskih sistema HIMARS Hrvatskoj, u Sarajevu se kao glavna i presudna za budućnost zemlje nametnula tema ko će otvoriti i ko će pjevati na ceremoniji puštanja u promet grandioznog mosta u Počitelju, na autoputu koji je dio evropskog koridora od Budimpešte u Mađarskoj, do Luke Ploče u Hrvatskoj (a ne najkraći put od Sarajeva do Neuma, kako manipulativno tvrdi podkapacitirani Semir Efendić).

Taktika “spržene zemlje”

Svojevrsni populistički blickrig i ovaj put medijski podupiru portali i televizije bliske Izetbegovićevoj SDA i Komšićevom DF-u. Pritom koriste dobro uvježbanu taktiku “spržene zemlje”. 

Svaki potez nove vlasti na državnom, federalnom i kantonalnim nivou u Sarajevu, u kojoj značajno participiraju stranke Trojke, u protekle nepune dvije godine dočekan je nanož i proglašen izdajom države i Bošnjaka. Neselektivno i u mnogim slučajevima bez prateće argumentacije.

Naravno, Trojka nije bezgrešna, mogu se navesti deseci slučajeva gdje se nije najbolje snašla i gdje pravi početničke promašaje, ali je krajnje prljava i činjenično netačna teorija po kojoj je njena kratkotrajna vlast prouzročila više štete državnim interesima BiH i Bošnjaka nego tridesetogodišnja devastacija i države i naroda koju je svojom vlašću, armiranom posvemašnjom korupcijom i kriminalom, provodila SDA, praćena svojim satelitima i političkim pobačajima poput Stranke za BiH, Demokratske fronte ili NES-a.

Da slika ljigavog političkog licemjerja bude potpuna, ispada da su HDZ i SNSD neizbježni partneri i legitimno izabrani predstavnici hrvatskog i srpskog naroda jedino kada vlast sa njima dijele Bakir Izetbegović i Željko Komšić, a kada se na njihovom mjestu nađu Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, onda su i Dragan Čović i Milorad Dodik, ali i njihovi glasači, svi odreda ustaše i četnici, sljedbenici “Herceg Bosne” i “udruženog zločinačkog poduhvata”, agresori, “genocidaši”, helem, sve neprijatelji i grobari Bosne i Bošnjaka.

Fildžan država

Nastranu što je ovakvo generaliziranje, kao i svako drugo, netačno. Ono i Bosnu i Bošnjake vodi direktno u zamku teoretičara sukoba civilizacija i nemogućnosti opstanka multietničkih zajednica koje čine pripadnici različitih vjera i nacija. Time se direktno skreće voda na mlin kratkovidih bošnjačkih nacionalista koji također priželjkuju svoju fildžan državu i posljedično podjelu BiH.

Ta politika, naime, više od ijednog “ustaše” ili “četnika”, pogubna je i za Bosnu i za njen najbrojniji narod. Alternativu toj politici, nekad s uspjehom, nekad sporo i uz svakodnevni rizik da bude proglašena “izdajničkom” i “kapitulantskom”, pokušavaju provesti stranke Trojke - SDP, Narod i pravda, te Naša stranka.

Pred njima je težak zadatak da javnost i ljude u BiH, zatrovane jeftinim populizmom i kontaminirane narativom o kompromisu i dogovoru kao znacima i dokazima slabosti, uvjere da ovu zemlju neće spasiti i izgraditi kao mirnu i prosperitetnu nikakvi pokliči o “stoposto BiH”, “isključivo građanskoj BiH”, “temeljnom narodu” i njegovim većim pravima na BiH, nego jedino i samo strpljivo pomjeranje bosanskohercegovačkog točka prema Briselu, korak po korak, uz uporno ponavljanje narativa da nipošto ne znači da je neko manje Bošnjak, Srbin ili Hrvat, ako se pritom jednako ili više osjeća i deklarira kao bosanski domoljub, građanin BiH, Balkanac, u pozitivnom značenju te riječi, naprosto, Evropljanin.

Sposobni i podobni

U tome će im, dakako, biti potrebna i pomoć drugih političkih stranaka iz oba entiteta, stranaka koje imaju otklon i prema HDZ-u i prema SNSD-u, koje ne pripadaju SDA-DF bloku, uključujući sindikate, uglednike i nezavisne intelektualace, a najbolji način da Trojka osigura i njihovu podršku je da otvori vrata svog saveza, sasluša i kritike koje joj nisu drage, na kraju i da koriguje neke svoje stavove i politike, te u najvećoj mjeri eliminira praksu uskostranačke kadrovske politike. Ukratko, da državi da prednost ispred stranke, da sposobnima da prednost ispred poslušnika.

Jedino taj put garantira da u doglednoj budućnosti značajna većina stanovnika BiH neće izvijati vratove prema Beogradu, Zagrebu ili Istanbulu i sa te strane tražiti pomoć i spas, nego će graditi svoju zajedničku kuću smještenu u Evropskoj uniji i pod kišobranom NATO-a.

Jedino tada se energija u žuč neće trošiti na međusobne optužbe i rasprave ko će i gdje pjevati i govoriti, dok se susjedi naoružavaju Rafalima i HIMARS-ima.

Jer, suština nije u pjesmi, govorima, emotivnom trošenju i beskonačnom liječenju frustracija koje imaju svi narodi na ovim prostorima, nego i jedino u pronalaženju puta na kojem će i u Banjoj Luci, i u Širokom Brijegu, Mostaru ili Sarajevu jednom zajedno aplaudirati na vijest da je i BiH kupila avione Rafal ili artiljerijski sistem HIMARS.

To iz perspektive aktualne predizborne kakofonije i bremenitog iskustva iz prošlosti doista djeluje kao utopija. Ali, razgrnu li se sve dimne zavjese i vještačke magle koje nam sužavaju pogled, drugog, normalnog i perspektivnog puta za BiH nema.

Ko je Dodika iz secesionističkog grma istjerao na čistac

Godinama su Bakir Izetbegović i Milorad Dodik hranili jedan drugog i održavali na političkoj površini i vlasti razmjenom verbalne artiljerije iz svojih bogatih nacionalističkih arsenala.

Ta se praksa prvi put prekida kada je nakon posljednjih općih izbora SDA ostala u opoziciji. Kontrast koji je Trojka napravila u odnosu na Dodika, izbjegavajući da učestvuje u oprobanom nacionalističkom igrokazu, izvela je laktaškog vlastodršca na čistinu, ogolila suštinu njegove secesionističke agende i razotkrila do kraja korupcionašku bit njegovog upravljanja RS.

Naravno, u svemu su presudnu ulogu odigrale sankcije SAD i agilni američki ambasador Majkl Marfi, ali slika ne bi bila tako jasna da su Nikšić, Konaković i Forto prihvatili narativ i modus operandi Bakira Izetbegovića.