Visoravan Belenići s obližnjim selima Kijev Do i Golubinac smještena je iznad pećine Vjetrenice u općini Ravno.
Na Beleniće nije lako doći jer iz Zavale slijedi sedam kilometara uspona, uski puteljak proširen je i presvučen novim slojem asfalta. Prolazi se Golubinac odakle puca pogled na brda u nizu, prema Slanom. I to je Hercegovina, nepoznata i neistražena.
Kod ulaza je u sljedeće selo Kijev Do, tabla na kojoj stoji da je do Ivanice, dijela općine Ravno, iznad Dubrovnika, još 30 kilometara, piše Večernji.
- Lokva beleniska nikada u historiji, koliko ja znam i što su mi generacije pričale, presušila nije. Nikada. Godine 1917., baba mi je pokojna pričala, Austrija je još bila, Prvi svjetski rat, domaćini iz kuća, a kako djeda nije bilo (bio je negdje na ratištu), išla je ona čistiti lokvu, pa su pljuskali danima. Pričala mi je kako se kada se stane na njezino dno, kako je kružno ozidana, ništa iznad ne vidi osim neba, toliko je duboka - konstatira Tomislav Prkut, vrhunski pripovijedač koji zna tajne tog područja.
Kazao je da je on, kao i sva djeca, svi mladići i djevojke iz tih krajeva učili plivati u toj lokvi.
- Svežeš uže, bili su veliki skalini široki 2-2,5 metara, a bili su i mali skalini i polako od skalina do skalina.
Lokva je u ta vremena bila spas, čak je stoka dolazila iz okolnih područja. Godine 1950., dok je bila suša, nije presušila. Ljudi su onda stali u odbranu da zaštite svoju stoku. Ta Lokva je napravljena na mjestu gdje uvijek dolazi neka podzemna voda. To su vjerojatno znali ljudi koji su je pravili, oni su i ovo polje napravili iznad te lokve, desno iznad bili su njihovi vinogradi u predjelu zvanom Mrke ploče. Kad najveći snijeg padne i kad je ovdje 60 centimetara, tamo se za dva dana otopi.
Čim sunce grane, mrka stijena prima sunce i topi se snijeg. Lokva je promjera približno 15 metara, prosječna dubina vode je oko 6 metara, a još gore ostanu dva i pol, tri metra. Sveukupno je duboka osam-devet metara. Sad u njoj ima dosta blata jer se to nije čistilo.
Onda su iza rata neki ljudi držali stoku ovuda, došli, uzeli poluge i ćuskije, pa izvrnuli te stepenice kako bi se stoka sama pojila. Naša stoka sama je silazila stepenicama piti vodu, samo se konjima lijevala u kamenice da se po mokrim stepenicama ne bi okliznuli - objašnjava Prkut te dodaje da tu u blizini u kišnijem dijelu godine iza Ćurčijinih kuća teče potok koji puni bunare iskopane u podnožju.
Iznad brda zvanog Jamski vrh nalazi se zdenac zvani Jama. To je prirodna udolina. U njoj je temperatura vode uvijek pet Celzijevih stepeni. Na jami su žene prale odjeću, a u sušnijem se dijelu godine čuvala kako sa strane ne bi dolazili ljudi i uzimali vodu.
- Gore iznad Lokve, na Drenovom potoku, koji također povremeno teče, nalaze se tri bunara, na donjem i srednjem bunaru pila je stoka, samo bi oni u vremenu suše, kao sada, presušili. Na gornjem čiji je otvor uzak nalazila se čaša iz koje su prolaznici mogli zahvatiti vodu i napiti se. Svi iz iste čaše - dodao je Prkut za Večernji.
Prkut je rekao da su Belenići djelo ilirskog plemena Beleni, koje je nekad nastanjivalo te prostore i po kojima su dobili ime.
- Naš vodič Tomo i istraživač Vukorep, koji su sjedili naprijed, konstatirali su da je nešto "šmugnulo" u gustu grabovinu. Izišli smo iz vozila, čuli osipanje kamenja niz strminu, a potom glasanje. Pomislio sam najprije da je lisica, možda čagalj ili vuk. Čim je glasanje postalo za nekoliko oktava jače, Tomo koji je ostao u vozilu, poziva: "Ulazite, ulazite." Teška sam srca prelomio između znatiželje i poziva i vratio se u auto - piše Večernji.
Ispostavit će se da je to zapravo bio medvjed.
- Znam da se govorilo kako na tom području ima medvjeda, međutim, kako smo skoro prošli kraj gatera s divljim svinjama, nisam ni pomišljao da bi se tuda moglo šetati.
Ovih dana su kamere postavljene kod pećine Vjetrenice, registrirale noćnu šetnju medvjeda, a medvjeda, očito je drugog, snimile su kamere i u Gornjem Hrasnu, piše Večernji list.
