Akademik Dejan Milošević, profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, jedan od najistaknutijih i najnagrađivanijih naučnika u našoj zemlji, ove godine  uvršten je na prestižnu listu 2% najcitiranijih naučnika u cijelom svijetu.

U intervjuu za „Dnevni avaz“ Milošević govori o obrazovanju i nauci u BiH, državnim i privatnim univerzitetima, odlasku mladih i mizernoj pomoći države nauci.

Gornji 0,5%

 Našli ste se na listi 2% najcitiranijih naučnika u svijetu. Šta za Vas znači to priznanje?

- Naravno, ovo priznanje mi puno znači jer sam dobio realnu sliku vrijednosti mojih naučnih rezultata. Teško je porediti naučnike iz različitih oblasti. Naučnici sa Univerziteta Stanford su napravili algoritam koji koristi i vještačku inteligenciju da bi dobili stvarnu sliku vrijednosti rada nekog naučnika bez obzira na to kojom se naučnom disciplinom bavi. Analizirajući skoro 10 miliona autora koji su objavili najmanje 5 radova koji su registrovani u Elsevierovoj citatnoj i bibliografskoj bazi Scopus izdvojili su 2% najuticajnijih naučnika. Na toj listi se nalazim u gornjoj četvritini, dakle među pola procenta najuticajnijih naučnika u svijetu.

 Kako ocjenjujete trenutni obrazovni sistem u BiH? S koliko znanja i stručnosti naši mladi ljude izlaze s fakulteta u poređenju s vršnjacima u ostatku Evrope?

- Dao bih prolaznu ocjenu našem sistemu obrazovanja. Prema mojim iskustvima, barem iz prirodnih nauka, naši mladi ljudi steknu na Univerzitetu u Sarajevu znanja i stručnost sa kojima se mogu dobro snaći i u ostatku Evrope. Čak i naši prosječni studenti mogu naći dobre poslove na stranom tržištu. Uvijek postoji mogućnost poboljšanja i trudimo se da inoviramo naše nastavne planove i programe.

 Koliko država BiH trenutno cijeni i pomaže naučnoistraživački rad?

- Nedovoljno. Postoji više nivoa vlasti koji izdvajaju sredstva za naučnoistraživački rad i teško je izračunati koliki se postotak bruto društvenog proizvoda izdvaja u tu svrhu. Mislim da je to ispod 0,1%, a trebalo bi biti nekoliko postotaka (razvijene zemlje izdvajaju i do 4%).

 Koje su to ključne stvari koje bi trebalo napraviti da se situacija po tom pitanju poboljša?

- Pored povećanja ulaganja u nauku i naučnoistraživački rad, neophodno je ustanoviti jasne kriterije za izbore u naučno-nastavna zvanja i naći načina da se stvarni rad i rezultati rada, koji su mjerljivi scientiometrijskim kriterijima, adekvatno nagrađuju, a da se nerad kažnjava. Problem je naša lažna solidarnost, da neko, nakon što se primi na posao kao asistent, ostaje na univerzitetu do penzije u koju odlazi najčešće kao redovni profesor. Umjesto toga, trebali bismo imati konkurenciju tako da biramo najbolje. Ako već nemamo stroge kriterije za izbore u zvanja možemo za početak uvesti nagrađivanje najboljih. Na Univerzitetu u Sarajevu se takav Pravilnik o nagrađivanju na osnovu rezultata naučnoistraživačkog rada primjenjuje već četiri godine i jasno se može uočiti napredak u broju i kvalitetu objavljenih radova.

Nenadoknadiva šteta

 Mladi sve masovnije odlaze iz BiH. Kuda to vodi?

- Da, mladi ne samo da masovnije odlaze iz BiH, nego se za to odlučuju sve ranije. Nekada se nakon završenog doktorata u domovini odlazilo na postdoktorski studij, a zatim se nakon magistriranja počelo odlaziti na doktorski studij u inostranstvo. Danas već nakon prvog ciklusa studija mladi odlaze u inostranstvo, a, ako se nastavi takav trend, možemo očekivati da mladi nakon srednje škole počnu masovno odlaziti. To je nenadoknadiva šteta za društvo i vrlo brzo ćemo osjetiti posljedice nepostojanja potrebnog školovanog kadra.

 Kako da preokrenemo taj trend?

- Mora se više ulagati u obrazovanje. Kao prvo, školovanje na javnim univerzitetima mora biti besplatno (naravno za one koji redovno izvršavaju svoje obaveze). Profesori se moraju više truditi da privuku mlade da studiraju. Svojim primjerom trebaju pokazati da i u BiH ima perspektive. Zar i to što se naši akademici nalaze na gore spomenutoj listi ne ukazuje na to da se i kod nas mogu ostvariti vrhunski rezultati?

Ipak, i pored stanja u zemlji čini se da su mladi ljudi prilično apatični i pasivni. Ne vidimo neki bunt s njihove strane, rijetko ih vidimo u nauci, medijima, aktivizmu, pa čak i popularnoj kulturi. Zbog čega?

- Glavni uzrok je opšta klima u društvu. To treba promijeniti. Rad i rezultati rad se moraju cijeniti. Ovaj intervju, jučer održana konferencija za štampu u ANUBiH i moj intervju za BHT, sve su to primjeri koji mogu privući mlade. Potrebni su im uzori. Treba više pisati o mladim inovatorima, naučnicima, učenicima koji osvajaju medalje na svjetskim takmičenjima. Teme kao ova o 2% najutjecajnijih naučnika imaju odjek na društvenim mrežama. Mladi trebaju tražiti besplatno i kvalitetnije školovanje. Njihov bunt se ne smije svesti na traženje dodatnih ispitnih rokova. Treba se čuti glas dobrih studenata kojima ne trebaju dodatni rokovi. I ovdje se radi o lažnoj solidarnosti dobrih studenata sa lošim studentima (slično kao što je to lažna solidarnost pri izborima u naučno-nastavna zvanja na fakultetima koju sam maloprije spominjao).

Pomoć BiH

- Vi ste primjerice odlučili ostati u BiH i pored ponuda za angažmanom u SAD i zemljama EU. Zbog čega?

Želio sam da pomognem razvoju BiH i Univerziteta u Sarajevu. Znao sam da u BiH ima talentovanih mladih ljudi i postavio sam si cilj da osnujem naučnoistraživačku grupu u naučnoj oblasti kojom se bavim. U tome sam uspio i naša grupa Sarajevo Atomic, Molecular and Optical Physics ostvaruje svjetski značajne rezultate u fizici jakih laserskih polja i atonauci.