Iscrpljenoj i zbunjenoj Stranci demokratske akcije (SDA) može se svašta prigovoriti. Nerad, nepotizam, klijentelizam, korupcija - samo su neki od epiteta koji se vežu za ovu trodecenijsku vladajuću mašinu.

Međutim, ne može im se prigovoriti da su politički nesposobni. Kako drugačije objasniti činjenicu da stranka koja je među najodgovornijima za katastrofalno stanje u državi, ipak, uspijeva da sve ove godine bude kičma svih mogućih vladajućih kombinatorika.

Banana-državice

Bez obzira na sve objelodanjene korupcijske afere, sve dvorske igranke i međunacionalno stranačko “ćosanje”, SDA je majstor u održavanju sebe na vlasti. Oni znaju da se od opozicije ne može živjeti jer, što bi rekao jedan poznati mostarski političar - život je previše kratak da bi se proveo u opoziciji.

Naravno, ta neprincipijelnost najviše je izražena u banana-državicama koje se temelje na feudalnim ili diktatorskim vrijednostima, kakva je, bez govora, Bosna i Hercegovina.

Iako su, u nogometnom žargonu, momentalno podijeljeni na “prvi i drugi tim”, ne treba nikada napraviti grešku i potcijeniti ovog “ranjenog lava”, jer, kako se kaže, kad je ranjen, tada je najopasniji.

SDA je 2010. godine isto tako bila ranjena, ali ju je od izvjesne opozicije tada spasio Zlatko Lagumdžija, iako je njegova kampanja “Država za čovjeka” bila temeljena na najbrutalnijim osudama politike SDA. Taj neprincipijelni savez u političkom životu BiH najviše je doprinio obeshrabrenju građana i gašenju nade za mogućnost promjena, a rezultirao je formiranjem čak četiri nove stranke nastale od kadrova “Države za čovjeka”.

Slamka spasa

Tako na sceni, osim SDP-a, za koji se može reći da je, pod vodstvom Nermina Nikšića, doživio značajan oporavak i stabilizaciju, iz razloga što je upravo Nikšić odbio nastaviti djelovanje svog prethodnika i njegovih trabanata, a koje se baziralo na filozofiji “vuk sit i ovce na broju”, danas imamo iDemokratsku frontu Željka Komšića, Socijaldemokrate BiH Envera Bijedića, Građanski savez Suljagića i Bajrovića te Pokret socijalne pravde i demokratije Mire Lazovića i Ive Komšića.

Oni sada, uz pridruženog Mirsada Hadžikadića, kao slamku spasa za pozicije vide u nekom ujedinjenju za “interese građana i države” - a čega drugog!? Ali evidentno je da predstavljaju novi i previše providni pokušaj “prvog tima” SDA da sebi oformi političku alternativu kojom bi, ukoliko brojevi nakon izbora 2022. to budu dozvoljavali, formirali vlast bez “izdajničke” trojke, ali i žilavog SBB-a, koji se i sam konačno uspio očistiti od SDA-ovih “spavača” u vlastitim redovima, a što je, treba reći glasno, odjeknulo kod izvornog, ali i novog članstva te stranke.

U svrhu kreiranja političke alternative, može se promatrati i pokušaj osvježenja propale Stranke za BiH, na čijem čelu se nalazi dojučerašnji SDA-ovac Semir Efendić, koji je, zbog neostvarivanja ambicija unutar struktura SDA, kako i sam priznaje, napustio ovu stranku.

Realno, Semir Efendić nema skoro pa nikakve izglede na nivou FBiH i države, ali bi mogao u Kantonu Sarajevo osiromašiti NiP Elmedina Dine Konakovića za određeni broj glasova nezadovoljnih SDA-ovaca.

Potrebna katarza

Prema vrlo kredibilnim informacijama koje kruže, upravo je Haris Silajdžić jedan od lobista ujedinjenja minornih “crvenih stranaka”, ali i idejni tvorac projekta “Efendić”. Zbog ovakvih devijacija i anomalija u političkom životu BiH, ovoj državi je prijeko potrebna katarza u modalitetu političkog predizbornog i postizbornog djelovanja.

Ne može se nastaviti aktuelni model koji su SDA, SDS i HDZ uspostavili još 90-ih, kada su prvi put svezali zastave, a prema kojem smo ideološki i svjetonazorski neprijatelji prije izbora, dok nakon izbora postajemo bliski politički partneri. Sarajevska opozicija, koja se polako nazire, upravo mora biti pokretač i idejni tvorac tog novog progresivnog modaliteta političkih i državnih odnosa.

Dogovor o kandidatu za člana Predsjedništva

Dogovor o zajedničkom kandidatu za člana Predsjedništva zato će biti ključni test za prevazilaženje visokih ega pojedinaca te pokazatelj dosljednosti i iskrenosti opozicionih stranaka za stvarnim promjenama. U konačnici se može pokazati kao recept za uspjeh i veliku pobjedu opozicije, ali, s druge strane, i kao omča oko vrata koja može rezultirati političkim samoubistvom i nastavkom vladavine još jačeg i rigoroznijeg zelenog režima.