Faruk Šehić je internacionalno priznat autor, kojeg mnogi strani kritičari spominju kao jednog od važnijih evropskih pisaca. Nagrađivani bh. književnik nedavno je dobio još jedno priznanje - njegov roman „Knjiga o Uni" uvršten je među 100 najvećih književnih djela koja su napisali autori porijeklom iz istočne i srednje Evrope. Ovaj reprezentativni izbor napravio je časopis "The Calvert Journal" iz Londona, a koji se smatra jednim od najuglednijih svjetskih časopisa specijaliziranih za književnost i umjetnost istočne Evrope.
U veoma otvorenom intervjuu za „Dnevni avaz“ Šehić je otkrio koliko mu znače nagrade, na kojem djelu trenutno radi, je li zadovoljan svojim trenutnim statusom, a pošto je društveno angažiran književnik, opisao je i kako vidi naše današnje društvo.
- Nagrade svakome znače, pa i piscima. Ako pitate stolare šta oni misle o nagradama, dobit ćete isti odgovor kao i kad pitate pisce. Većina ljudi je lažno skromna, ali ako se tu malo zagrebe ispod površine, vidjet ćete da je u ljudskoj prirodi težnja za počastima i priznanjima. Treba se znati nositi s tim. Nagrade su dobre, pomažu piscu svakako, ali i monetarno - izjavio je Šehić i dodao da cilj pisanja, ipak, nije dobivanje nagrada, one su usputna stvar u tom procesu.
Koliko je rijeka Una utjecala na Vaš život?
- Utjecala je toliko da me odredila kao neku vrstu vodenog, riječnog čovjeka. Napisao sam knjigu o njoj, to je već njen dovoljan utjecaj.
Poznato je da istovremeno radite na više djela, čime ste trenutno okupirani?
- Završavam novelu „Greta“ za Semezdina Mehmedinovića, što bi se reklo, po narudžbi. Uvijek sam htio od priče „Greta“ napraviti nešto više i onda mi je Semezdin predložio da napišem novelu, mali roman, pa je tako i počeo rad na toj priči, na njenom proširivanju, ponovnom ispisivanju. Iz prikrajka me gleda rukopis količinski većeg romana.
Slovite za jednog od važnijih evropskih pisaca. Jeste li zadovoljni svojim trenutnim statusom?
-Nisam nezadovoljan, ali ako promislim o svom statusu u Sarajevu, onda se osjećam kao jedna vrsta internog migranta, da ne upotrijebim tu tešku riječ disident, jer to nisam. Jesam po političkim stavovima, ali po statusu sam, biva, priznati pisac. Migrant sam jer, prema vlastitoj želji, ne pripadam nikome niti me iko baštini kao svoju političku ili estetsku vrijednost. Pripadam samo svojim čitaocima i svojim knjigama. Činjenica da nemam ni zdravstveno osiguranje, ni staž, ni status nekakvog slobodnog umjetnika, sve govori o sredini u kojoj živimo, a najmanje govori o meni. Moj je izbor da budem nevidljivi migrant.
Bojite li se za sudbinu knjige?
- Ne bojim se za sudbinu knjige, uvijek će ljudi čitati knjige, to je dio naše civilizacije, bilo u tvrdoj formi, bilo u elektronskoj. Proglašavali su smrt knjige ima desetak i više godina, ali se ona pokazala kao tvrd orah.
Je li pandemija koronavirusa vratila neke ljude čitanju?
- Mislim da jeste. Kad se desi nešto kao pandemija, onda ljudi dobiju osjećaj da vrijeme drugačije teče, odjednom se ima više vremena, a tu je onda knjiga, najveća utjeha u teškim vremenima. I u ratu su mnogi ljudi čitali koji inače ne vole čitati. Katastrofe približavaju ljude bitnim stvarima, jedna od njih je čitanje i razvijanje vlastitog unutrašnjeg svijeta.
Koliko je pandemija promijenila Vaš pogled na život?
- Nije puno. Pisac ionako, sam po sebi, živi izolirano, barem vrsta pisaca kojoj ja pripadam.
Uspijevate li pronaći svoj mir u Sarajevu?
- U Sarajevu teško, ali izvan njega vrlo lako.
Koje teme Vas privlače u današnje vrijeme?
- Privlači me tema koja mi se nametne tokom pisanja. U ovom „većem“ romanu koji pišem tema je život na ruševinama nakon brojnih ratova, raspada Evrope. Zanima me kako svijet zacjeljuje, a da to zacjeljivanje bude oslobođeno nostalgičnog pogleda unazad.
Koliko ste aktivni na društvenim mrežama?
-Aktivan sam koliko mi treba za moju književnost. Sve i kada bih htio nestati iz internet-svijeta, to nije moguće, iz prostog razloga jer vam neko pošalje poruku na Twitter nalogu i kaže vam da želi objaviti vašu knjigu u Turskoj ili Ukrajini. Društvene mreže su naš novi vid komunikacije, treba ih pametno koristiti, koliko se to može. Pomažu nam, povezuju ljude na velikim udaljenostima, daju nam lažni osjećaj da svijet zaista jeste globalno selo, ono gdje nam ne pomažu jeste to da taj lažni osjećaj u nama samo pojačava osjećaj samoće.
Vaš opis današnjeg društva
- Naše društvo pretvorilo se u ono što ne želi priznati da jeste. To je kao ona scena iz filma „Čovjek slon“ Dejvida Linča (David Lynch) kad čovjek slon vidi sebe u ogledalu i užasne se. Nažalost, naše društvo ne želi sebe pogledati u tom ogledalu istine. Naš odnos prema slabijima, nemoćnima, bolesnima, siromašnima, prema beskućnicima i migrantima, sve govori o nama. Da mi je neko tokom rata rekao da ću nakon rata gledati scenu lova na ljude (migrante) u gradu koji sam, među mnogim drugim borcima, oslobodio lično svojim rukama, ne bih mu mogao vjerovati. To da smo postali oni protiv kojih smo se borili, to je dijagnoza ovog društva.
