Jutros mi se, pri sporom prelasku iz spavanja u budno stanje, u jeziku oblikovala misao kako je moj život bio košmar u kojemu je veoma rano, mimo moje volje i svijesti, mojim bićem ovladala žudnja za stanovanjem, kao dominantna emocionalna energija, važnija od svih ostalih, povezanih s potrebom za ljubavlju ili sa književnom profesijom.
Imati pristojan, ljudski stan!
U njemu svoju sobicu, ili barem ćošak u zajedničkoj sobi, policu s knjigama, ormarić! Tamo majka, otac, ovamo brat, sestra. Na zidu slika, koju voliš. Prozor, s pogledom na grad, i komad neba, među neboderima. Stanovati !
A bilo je teško imati svoj stan. Ako te neko i pogledao s milošću, valjalo je dugo čekati. Dugo, predugo, uz smjenjivanje talasa teškog beznađa i tanke, lomljive nade.
Pisac Ibrišimović čekao nekoliko godina, dalo mu garsonijeru, na Otoci. Uselio, pa u prvo vrijeme rijetko među ljude zalazio. Kad ga upitaju „Gdje si, Nedžade? Šta radiš?“ - on otpovijedao: „Stanujem“.
Moja žudnja za stanovanjem, već u ranom zrelom dobu, pretvorila se u potrebu, ravnu ovisnosti, da svaki prostor u kojem ću boraviti više od jedne noći, preuredim, prema svome trajnom, pa i trenutnom, osjećanju. Koje, u svim primjerima, pokušava objediniti pojam ljepote s pojmom funkcionalnosti.
Poslu uređivanja prostora u kojem boravim darivao sam više vremena, snage i ljubavi nego ikad ijednom književnom poduhvatu. Žudnja za stanovanjem.
Danas, dok pakujem kofere za konačni odlazak i sagledavam šta sam za sobom ostavio, ljepšim mi se čine enterijeri koje sam uređivao od stihova i pjesama koje sam zapisivao. Ako mi se u književnom radu nikad nije dogodilo ni jedno „remek-delce“, siguran sam da jeste, barem jedno, u ovisničkoj strasti uređivanja životnoga prostora.
Da, uspio sam - opet nehotice, jer je to učinila energija podsvijesti - žudnju za stanovanjem iz prostora patnje prevesti u prostor ljubavi i kreacije.
Tako se rađa sretan čovjek.