Gluhe i nagluhe osobe u našoj državi suočavaju se s diskriminacijom i nemaju ravnopravan položaj s ostalim članovima društva, o čemu svjedoče i brojna kršenja zakonskih i drugih propisa.

Svakodnevni problemi

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, u okviru reforme socijalne politike, pokrenulo je inicijativu za donošenje zakona o znakovnom jeziku, koji bi se primjenjivao u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Predsjednik udruženja Saveza za gluhe i nagluhe FBiH Sulejman Čaković, koji je i sam suočen s problemima gluhih i nagluhih osoba, ističe da su skoro svakodnevno suočeni s diskriminacijom, da u teoriji i na papiru imaju sva prava, a u životu...

- Davno smo podnijeli inicijativu za donošenje zakona o znakovnom jeziku, mislim još prije 15 godina. No, Parlament prelazi preko toga, ne priznaje zaštitu naših prava. Ujedinjeni narodi davno su to uradili, ali ne i država Bosna i Hercegovina. Nedostatak zakona umanjuje naša prava na zdravstvenu zaštitu, socijalnu politiku te mnoga druga. Insistiramo na zakonu samo za našu populaciju – navodi Čaković.

U praksi, to bi značilo da bi znakovni jezik bio obavezan u institucijama, posebno kada su u pitanju procedure i način stjecanja statusa gluhog lica, evidencije i iskaznice za gluha lica, evidencije i tumačenja znakovnog jezika te posebna prava za tumače znakovnog jezika za đake i studente, kao i druga brojna pitanja vezana uz prava gluhih i nagluhih osoba u Federaciji BiH

Čaković navodi da je niz problema s kojima se susreću gluhe i nagluhe osobe. Za početak, njihova invalidnina iznosi samo 109 KM. To je znatno manje nego što imaju ostale osobe s invaliditetom.

S druge strane, gluhima i nagluhima potrebni su znakovni tumači, čiji status također nije riješen.

Loše opravdanje

U svakodnevnom životu njihova se prava ne prepoznaju. Možda zvuči kao loše opravdanje, ali osobe s ovim invaliditetom teško se prepoznaju „na prvu“. Zato je i empatija prema njihovim pravima, budimo iskreni, i znatno rjeđa.

- Eto, banalan je primjer, ali i to je život. Na parkingu svi imaju prednost osim nas, jer se naš invaliditet ne vidi. Da ne nabrajam dalje, nije lako živjeti s našim problemima. Sve nadležne institucije reći će da imamo sva prava, ali nema toga u zakonu, ništa nema u praksi. Ostaje nam samo da pratimo novine i tako dobivamo informacije šta nam se može desiti – kaže Čaković.