Čovjek kojeg plebiscitarno smatraju grobarom bh. socijaldemokratije, koja pokušava ponovo oživjeti, Zlatko Lagumdžija reagirao je svojevrsnim esejom na Facebooku na intervju novog-starog predsjednika Socijaldemokratske partije (SDP) Nermina Nikšića u "Sedmici", prilogu "Dnevnog avaza".
Njegov post prenosimo u cijelosti:
- Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a BiH, trenutni favorit „Avaza“, osvanuo je u njegovim medijima, s velikim intervjuom pod naslovom „Nijaz Duraković je vrijedio više nego Lagumdžija, Ivo Komšić i Lazović zajedno, pa zašto su ga isključili?“
Postoje oni koji vjeruju da više puta ponovljena laž na kraju postane istina.
Takvi ljudi vole za sebe govoriti da nikada ne lažu, pa i kada ih niko o tome ne pita. S njima polemika najčešće nema svrhe, ali s vremena na vrijeme, kada baš pretjeraju, mora ih čovjek svesti na njihovu mjeru. Zašto?
Istine radi.
Svako ima pravo da misli da neko više vrijedi od drugih ljudi neovisno o tome koji su mu argumenti, koliko je kompetentan i zašto se upušta u sve to. I to nije sporno. Sve ostalo je laž.
Laž je da je rahmetli Nijaza Durakovića bilo ko izbacio iz SDP-a.
To nisam uradio ni ja, ni Ivo, ni Miro, pa tako ni nas trojica zajedno. Nikada, nikoga nisam izbacio iz SDP-a predsjedničkom odlukom, koju bi poslije potvrdilo Predsjedništvo ili Glavni odbor SDP-a, za razliku od aktuelnog predsjednika, koji je prije godinu izbacio putem medija gradskog vijećnika, ratnog komandanta i sve to učinio bez ikakvog razgovora s čovjekom. Tada se moglo vidjeti da presude bez „suđenja“ postaju pravilo po kojem je po kratkom postupku „presuđeno“ i nama.
Niko od nas trojice nema dokument kojim bi demantovali da izbacujem (izbacujemo) nekoga iz SDP-a jer takav čin pa ni dokument ne postoji. Ali zato pozivam predsjednika i bivšeg generalnog sekretara SDP-a da iz arhiva SDP-a izvadi „Odluku o isključenju Nijaza Durakovića“, koju sam donio sam ili uz saučesništvo Ive i Mire i molim ga da je predoči javnosti.
Ne treba nikome bolji dokaz o tome ko ovdje laže.
Onima koji žele znati istinu o tim događajima i akterima ovdje mogu iznijeti samo nekoliko činjenica.
U ljeto 2002. godine prof. Duraković nas je demonstrativno napustio na sjednici Glavnog odbora SDP-a i otišao da nosi listu Stranke za BiH za Državni parlament.
Opći izbori su održani 5. oktobra 2002. da bi se 23. novembra 2002. na vanrednom Kongresu Nijaz Duraković, kao državni poslanik Stranke za BiH, obratio delegatima i ponovio da više nije član SDP-a.
Na tom istom Kongresu, Miro Lazović i Ivo Komšić, sa skupinom istomišljenika, istupili su iz SDP-a da bi nakon toga formirali novu stranku. Četiri godine kasnije, pridružio im se i Nijaz Duraković, nakon što je, kao poslanik Stranke za BiH, imao istaknutu ulogu u rušenju Aprilskog paketa Ustavnih reformi.
Niko od njih nije izbačen iz SDP-a. Odlazaka i neslaganja je bilo.
Od vremena kada su Nijaz, Ivo i Miro izašli iz SDP-a, dok sam vodio stranku, nijedan član rukovodstva nije isključen iz SDP-a. To aktuelni predsjednik odlično zna jer je u to vrijeme i sam bio član Glavnog odbora, Predsjedništva, generalni sekretar i na kraju predsjednik SDP-a.
Aktuelni predsjednik je na kraju svog prethodnog mandata pokazao svoje političke, pravne i moralne kapacitete jednom odlukom koja će nastaviti da ga prati.
Odlukom o izbacivanju osam članova Glavnog odbora SDP-a: tri ratna člana Predsjedništva Republike BiH, tri ratna komandanta i borca Armije sa puškom u ruci, četiri profesora Univerziteta, tri ministra SDP-ovih vlada.
Ovo su činjenice koje treba znati, a ne „argumenti kojima se branimo“. Od ove odluke se nemam razloga braniti, mada nisam siguran da se to odnosi i na one koji su je donijeli.
Odluka je svakako nestatutarna, nedemokratska i na lažima zasnovana.
Posljedice će svakako slijediti.
Mislio sam ovo završiti posljednjim riječima jednog velikog ljevičara „Milost ne tražim, niti bih vam je dao“, ali bi neko od njih mogao pogrešno pomisliti da se više ne mislim njima baviti.
Uz intervju aktuelnog predsjednika SDP-a jutros sam dobio i komentar koji mi je popravio dan. Bio je to link na Youtubeu, izvod iz antologijskog filma „Maratonci trče počasni krug“ kada Topalovići čitaju Pantelijin testament.
„Žao mi je što ste moji, a ne djeca nekog mog neprijatelja. Ko vas je poznavao, ni pakao mu neće teško pasti“ - napisao je Lagumdžija.
