U trenucima dok se afera „Potkivanje“ želi na svaki način iz institucija sistema politički smjestiti na ulicu, medijska mašina koja to radi, najbolje otkriva istinske nalogodavce i interesante.
Pravo lice potpune neznalice
Stara veza između Dubravka Čampare i Senada Avdića te njihova „zabrinutost“ za neovisnost pravosuđa opet se pokazuje neraskidivom. Žal za vremenima kada su se montirale političke optužnice i za pakovanjima zatvora gdje su korištene najprimitivnije kriminalke te vršene medijske harange upravo putem Avdića, opet se trubački nastavlja.
Novi povod je intervju Fahrudina Radončića kod popularnog Senada Hadžifejzovića. Radončić je i tu ponovio poznati stav kako je on protiv toga da se krivične stvari rješavaju na ulici i čak je decidirano spomenuo svoj slučaj dok je nevin bio u pritvoru. Tada su, kao što je poznato, „Zelene beretke“ tražile da narod ide pred Sud i Tužilaštvo BiH.
Međutim, Radončić je iz pritvora energično zahtijevao i uvjerio građane da to ne rade i da sve prepuste nadležnim institucijama. Vrijeme je pokazalo da je Radončić nepotrebno propatio, ali ispravno postupio.
Sličnu stvar Avdić prigovara Radončiću i za demonstracije iz 2014. godine i tek tu ova „novinarska sveznalica“ po ko zna koji put pokazuje svoje pravo lice - potpune neznalice!
Naime, on Radončića optužuje da je s tadašnjim direktorom SIPA-e Goranom Zupcem naredio da SIPA ne brani zgradu Predsjedništva BiH.
Međutim, zakon je potpuno jasan: za javni red i mir isključivo su nadležne kantonalne i federalna policija, a zakon izričito zabranjuje ministru sigurnosti BiH bilo kakve operativne nadležnosti na bilo kojem policijskom nivou, pa i državnom.
Avdića, također, boli to što je Radončić prigovorio Mektiću zašto nikada nije otišao na mjesta ubistava više policajaca, i to - gle čuda - uporedio s ogavnim prigovorima Radončiću da on, tobože, nikada nije otišao u Potočare. Međutim, razlika je ogromna, a Radončić je brojnim fotografijama i videozapisima dokazao da je više puta bio u Potočarima (i Avdićevim novinarima na sudu za klevetu će se isto prezentirati).
A ministar Mektić nema niti može imati bilo kakav dokaz da je otišao na mjesto ubistava policajaca, posjetio njihove porodice ili barem poslao telegram sućuti. To je moralna obaveza i dužnost svakog državnog ministra policije u bilo kojoj civiliziranoj zemlji.
„Pravdoljubivost“ na djelu
Urednik propale „Slobodne Bosne“, po principu akcije „Selefije“, kada su potpuno nepotrebno probali ukaljati ime poznatog novinara Mate Đakovića, sada iz istog centra pokušava uplašiti sve one koji se ne slažu s pokušajima nepotističko-političkih struktura da ponovo preuzmu pravosuđe BiH.
Nije nikakva tajna - Mektić je s tim „patriotima“ član istog klana.
Ništa nije njima smetalo što je Dragan Mektić makar nekoliko puta dao intervjue u kojima je potpuno eksplicitno rekao da živi za dan kada će uhapsiti sina Alije Izetbegovića zbog tobožnjih ratnih zločina. Bakiru Izetbegoviću se može prigovoriti mnogo toga i to je „Avaz“ uostalom i činio, ali njega i ime njegovog velikog oca vezati uz ratne zločine zaista je nešto što može izaći samo iz usta megafona velikosrpske politike stalnog pokušaja izjednačavanja zločinaca i žrtava.
Da to Mektić ne čini slučajno, najbolje pokazuju i dva primjera.
Iako nije imao kvorum za drugostepeno rješavanje, Bakiru Dautbašiću je oduzeta sigurnosna dozvola i zato će privremeno morati otići s mjesta sekretara Ministarstva sigurnosti BiH, jer je njegova neoprostiva greška to što je, dok je bio pod sudskim procesom gdje je na kraju oslobođen, bio honorarno angažiran u jednoj stranci.
No, suprotni primjer otkriva sve. Jer Mektiću uopće ne smeta optuženi ratni zločinac Radenko Stanić, pomoćnik ministra sigurnosti, koji po sili zakona mora biti suspendiran, jer se sumnjiči za najteže ratne zločine u Vlasenici. On i danas bez problema sjedi na svojoj važnoj funkciji, jer to „pravdoljubivi“ Dragan Mektić tako želi i uopće ga ne zanima zakon.
Još „pravdoljubiviji“ Senad Avdić to već godinama prešućuje. Ali možda se na ovome zatvara krug ljubitelja Mirjane Milošević i zaštitnika ratnih zločinaca Dragana Mektića.
A na kraju, što se tiče spomenutih afera „Selefije“ ili sada „Potkivanje“, bit će onih koji s puno argumenata smatraju da je putem njih trebalo srušiti izbor glavne tužiteljice ili sada kompletnog VSTV-a, ali i tu odgovor pravne države mora biti potpuno precizan – sve se mora utvrditi u nadležnim institucijama, počevši od SIPA-e, Tužilaštva i, eventualno, Suda BiH.
Pravo na demonstracije i neometano okupljanje je neotuđivo i to je sredstvo koje je potpuno shvatljivo kada su u pitanju inicijatori u liku oštećenih porodica Memić ili Dragičević, ali da jedan ministar sigurnosti njih predvodi i zakazuje iz straha od svog procesuiranja je potpuno druga, politička priča.
