Doktor Žarko Papić je sa svojim timom iz Inicijative za bolju i humaniju inkluziju (IBHI) upravo završio obimno istraživanje. Radi se o projektu koji je uz pomoć Evropske komisije i UNICEF-a uradio IBHI, a odgovara na pitanje kako marginalizirane grupe socijalno uključiti u društvo.  

Kad kažete marginalizirane grupe, govorite zapravo o svima nama. Samo rijetki u ovoj zemlji nisu na margini.

- To je potpuno tačno, radi se o socijalno isključenim osobama, grupama, koje zbog siromaštva, nedostatka ozbiljnog obrazovanja, nezaposlenosti nisu u situaciju ne samo da normalno žive već i utječu na donošenje odluka i budu aktivan član zajednice. Prema istraživanjima iz 2007. godine, jer drugih za sada i nemamo, više od 50 posto stanovnika Bosne i Hercegovine su upravo ti, socijalno isključeni, marginalizirani. Prema našoj novoj procjeni, taj broj je nešto manji, 49 posto, ali i dalje dramatičan.

Statistika i politika

To znači da je ogroman broj građana, nezavisno od nacije, u ozbiljnim socijalnim problemima. Odakle onda treba krenuti u rješavanje tih problema.

- Najprije od lažiranja socijalne slike koje udruženim snagama obavljaju statističke institucije i političari. Kada se radi o siromaštvu, Agencija za statistiku i entitetski zavodi računaju relativno siromaštvo. To je 60 posto ispod prosječnih prihoda. Ali, to se ne može mjeriti s drugim zemljama. Kod nas ispada da je relativno siromaštvo, prema istraživanju iz 2016. godine, 16,9, a u zemljama EU 24 posto. Tako bi se moglo zaključiti da su zemlje EU siromašnije od nas i da ne možete izaći na ulicu od mladih Nijemaca koji ovdje traže posao. No, oboje znamo da to nije tačno. Problem je što za zemlje u tranziciji ili razvoju treba mjeriti apsolutnu liniju siromaštva. Da ne zamaram previše, ali to znači 2.100 kalorija dnevno po osobi, te još nešto sitno, sapun i kalodont kao sve što ta osoba može sebi priuštiti. No, to se kod nas namjerno izbjegava računati tako kako bismo dobili poželjne rezultate. Mi smo imali istraživanje 2011. i dobili smo da je apsolutno siromašno između 26 i 28 posto stanovnika BiH. Tako je i danas.

Gdje je, zapravo, uzrok naših socijalnih, zatim društvenih i, na kraju, političkih problema.

- Siromaštvo je prva stvar. Kad nemate realnu procjenu siromaštva, onda imate nakaradne socijalne politike, ako se uopšte može govoriti o nekoj politici. Simulacije koje smo radili 2014. govore da kad bi se i udvostručila socijalna davanja, siromaštvo bi se smanjilo samo za 1 procent. Apsurdno je što su kod nas i socijalne politike i socijalna davanja statusno zasnovani. Ne dobiva onaj ko treba, nego onaj ko ima status, ko je papirima dokazao da je siromašan.

S druge strane kukamo kao da mantramo o odlasku mladih, o bijeloj kugi, o tome kako nas je sve manje, kako ovo postaje zemlja staraca.

- Svi smo se zakucali za odlazak i to jeste veliki problem. No, problem je mnogo širi. Potpuno se zaboravlja da je u BiH negativan prirodan priraštaj. Od popisa 2013. do 2018. godine više je umrlo nego rođeno 35.000 ljudi. Na to dodamo 173.000 koji su otišli, te dođemo do činjenice da nas je od popisa 208.000 manje, to je 5,8 posto stanovnika. Ako napravite projekciju za 85 godina, u BiH neće biti nijednog stanovnika. Nula! To treba staviti u centar pažnje, savladavanje bijele kuge. Činjenicu da su djeca 1996. godine činila 22 procenta bh. stanovništva, a da je danas taj procent 16 posto. O tome se ne govori, nema ozbiljne dječije zaštite, mjereno apsolutnom linijom siromaštva 30,6 djece od 5 do 15 godina je siromašno. Imate zatim teritorijalnu diskriminaciju, gdje dva kantona ne isplaćuju dječiji doplatak, u ostalima je on od 50 do 150 maraka. O političkim prilikama da i ne govorim. Trebalo bi nam nekoliko dana...

Suština politike

No, bijela kuga je, rekla bih, osnovni evropski problem, svjetski, s obzirom i na koncept razvoja koji zagovara UN. Kako ste i sami jednom rekli, humani razvoj s ljudskim, a ne likom kapitala.

- Da, svijet se time bavi, da je čovjek i sredstvo i cilj razvoja. Zato ova tema šta će biti s budućim čovjekom mora biti u centru pažnju.

Suvremeni svijet se, eto, suočava napokon s činjenicom da je čovjek važniji od novca. To je novi koncept u povijesti. Kako se mi nosimo s tim?

- Nikako! Taj koncept ovdje ne postoji. Od momenta kad se s pravom počela praviti drama oko odlaska mladih i starih, tad se tek počelo razgovarati da plate moraju biti puno više. Dok se nismo suočili s nedostatkom radnika, tog momenta je svima svanulo i počeli su razmišljati šta da rade. Veliki broj instrumenata opšte makroekonomske, ali i demografske i socijalne politike, to je mogao riješiti već prije pet godina. Jer, suština politike je da procijeni hoće li mali postati veliki problem.

To dobro zvuči, no ovdje nema političkih vizija, nema prepoznavanja problema. Nemojte se ljutiti, ali mi se čini da istraživanje poput ovoga koje ste sada uradili nikome neće poslužiti. Ne zanima ih.

- Donekle ste u pravu. Prije pet, šest godina također sam bio na čelu jednog tima, radili smo sličnu strategiju. Ona nije usvojena u Vijeću ministara BiH, u Republici Srpskoj. Nešto od te strategije provodi se i prati u Federaciji BiH, Distriktu Brčko. Problem je u tome što je politika zapletena u sitno šibicarenje zasnovano na nacionalnim tenzijama. Sve je blokirano, a i kad se formiraju Vijeće ministara BiH i Vlada FBiH, ništa se ne mijenja jer oni imaju totalno pasivan odnos prema realnim problemima građana. Njih to, jednostavno, ne interesuje.

Jer je lakše vladati gladnim, neobrazovanim, nezaposlenim...

- Potpuno ste u pravu. Strateški gledano, ako ste desničarski, nacionalistički populist, vama je idealna situacija da je stanovništvo siromašno. Onaj ko mora razbijati glavu ima li mu dijete šta da jede ne može stići razmišljati ni o čemu, a ne kamoli, naprimjer, o slobodi medija, utjecaju na politike. On samo misli ko mu je kriv što nema ni za hljeb ni za mlijeko. Pa kad mu podmetnete da su krivi Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, dobijete potpuno artificijelnu situaciju.

U prijevodu, kad nema hljeba i mlijeka izmislite rezervne sastave policije RS.

- Tako nekako. Ali, sve je to dogovoreni konflikt. Ne kažem da se oni izravno dogovaraju, ali znaju šta kome odgovara i kad ko treba reagirati, koga i kada napasti. Građani su u kavezu iz koga je teško izaći. Posmatrajte i svjetsku scenu. Loše je, govorim o Evropi, što lijeve orijentacije nemaju pravi odgovor na krizu globalizacije. Ko ima odgovor? Desnica. Pogledajte njihove teze, koje su potpuna demagogija, da pokupi siromašne. Protiv oligarhije, banaka, briselske elite, na tome dižu narod, a onda krivi su migranti. Isto je i kod nas.

Onda bi se moglo reći da Vi zvonite na uzbunu, ukazujete konkretno na probleme, nudite rješenja.

- Moglo bi se i tako tumačiti, da je to zvono za uzbunu, posebno u kontekstu evropskih integracija. Napravit ćemo i analizu odgovora na upitnik. Pozitivna je ideja predsjednika EK u BiH Larsa Gunara Vigemarka da i nevladine organizacije daju svoje odgovore na upitnik. I IBHI je učestvovao u tome. To je otišlo u Birsel. Kad odgovore s ovim koji su stigli iz državnih institucija, to su dva svijeta. Oni se drže zakona, koji su dobri, ali zapravo to nije stvarna slika s terena.

Kuhana žaba

Kako objašnjavate da smo, unatoč svemu, mirni i strpljivi? Je li to strah?

- Imam običaj reći da se protiv građana BiH koristi strategija kuhane žabe. Žaba ne shvata da će biti skuhana dok je u toploj vodi. Kad dođe do kipuće, već je gotovo. Naša kipuća voda su dodatno i nacionalne tenzije i homogenizacija i to siromaštvo. Dozirate, s jedne strane, udar na egzistenciju i otvorite velike teme od rezervnog sastava, trećeg entiteta, prijema u MAP i u tome vam promakne poskupljenje plina za 30 posto. Sad je plin kod nas već skuplji nego u Njemačkoj. Vi rušite standard građana za pet, šest, sedam posto. Bojim se da sve političko zakuhavanje će pokriti moguće povećanje PDV-a, jer budžetima uvijek treba para. U javnom sektoru je zaposleno 25 posto od ukupno zaposlenih. U Njemačkoj je to 11 posto. Od tih 200.000 pola je u administraciji, pola u zdravstvu i obrazovanju. Pošto je birokratija na vlasti, ona će se uvijek baviti vlastitim interesima.  

I kome onda zvonite za uzbunu?

- Sigurno ne ovim političarima na vrhu. Računam da postoje oni na nižim nivoima koji će razumjeti da mora krenuti drugačije. Jasno nam je da nije svima u cilju da raste životni standard, jer to oživljava srednju klasu i ti više ne možeš biti autoritarni vladar.

Majka svih kriza

Nakon oktobarskih izbora prognozirali ste da počinje „majka svih kriza“. Osam mjeseci je prošlo, a ništa se ne dešava.  

- Ipak se nešto dogodilo. Zaustavljene su evropske integracije, nemamo Vijeće ministara, sigurno će biti i dopunskih pitanja iz Evropske komisije, onda imamo izbore u EU. Sve se odlaže. Kaže se da je put do pakla popločan dobrim namjerama. Ja bih rekao da je put do pakla popločan glupostima. Ovdje je sve blokirano, nema ozbiljnih, argumentiranih razgovora. S jedne strane govorimo o MAP-u, a znamo da RS ima usvojenu Rezoluciju o tome, HDZ unaprijed najavljuje blokadu uslovljavajući je donošenjem izbornog zakona. Vlasti u FBiH nema. Može li se zamisliti bolji poklon separatističkim orijentacijama u RS, bolji argument da oni ne kažu da je BiH nemoguća?! Kao da to neko, sad je to moja paranoja, namjerno radi.

Do Evrope 55 godina

Čitav problem je da BiH sa stopom BDP-a od 3, odnosno 3,4 posto definitivno stagnira. S tom stopom rasta BiH bi trebala 55 godina da dostigne prosjek EU pod uslovom da EU stoji. Da je duplo veća stopa rasta, 7 posto, trebalo bi nam 17 godina. 

Vučićev udarac u stomak

U Srbiji su protesti „Jedan od pet miliona“ već mjesecima. A niko ne pita zašto se to i kako desilo. Po mojoj procjeni, Vučić je sam sebi, na sreću, zadao udarac u stomak. Prvo je oborio penzije, zamrznuo plate u javnom sektoru, to mu je omogućilo fiskalni suficit. U zadnje tri, četiri godine rastu penzije, rastu plate, stopa nezaposlenosti je oko 10 posto, duplo bolji rezultat nego prije 6 godina. Počela se oporavljati, ponovo pojavljivati srednja klasa. Onog momenta kad više niste neobrazovani, niste samo spali na hljeb i mlijeko počnete se interesovati i za program RTS-a. Vučić je morao shvatiti da porast životnog standarda oživlajva srednju klasu i da u toj situaciji ti više ne možeš biti autoriratni vladar. Na sreću, nije dobro procijenio.