Nema uvoda. Nema ponavljanja općepoznatih činjenica. Svi znamo da u Tešnju žive pravi pravcati biznis Supermeni. Ko su oni?
Izudin AHMETLIĆ: Ne zna šta će s parama
Njega biste sigurno željeli da ispipate – kako biste se uvjerili da je i on čovjek od krvi i mesa.
Izudin Ahmetlić (53), vlasnik HIFA-OIL grupe, ne silazi s Forbesove liste - zbog čega ste sigurno pomislili kako je taj čovjek bezobrazno bogat. I stvarno jest. Znate li ono kad za nekoga kažu da ne zna šta će s parama? E, Izudin Ahmetlić je taj! Urbana legenda kaže da je on na početku prošle zime, kada je iz ormara nakon jesenje sezone vadio zimski kaput, u džepovima pronašao zabačenih novaca. Bilo ih je toliko da je od njih napravio benzinsku pumpu u Podgorici. No, Crna Gora je tek jedna od desetak država u kojima Ahmetlić ima svoje kompanije. U nekima je osnivao firme (Slovenija, Češka, Mađarska, Albanija), a u nekima kupovao već etablirane kompanije (Njemačka). U Austriji njegova naftna kompanija na tržištu ima udio od 10 posto... Neki ga čak porede sa Džordžom Sorošem, iako se nikad nije direktno bavio tržišnim špekulacijama. Ahmetlić, naime, ima nepogrešiv nos da nešto kupi kada najmanje vrijedi, a da proda kada je najskuplje. Može mu se, jer, rekli smo – ima viška para. Zato sa svojom HIFA-OIL korporacijom nikada nije izašao na berzu. A i zašto bi, on je sam sebi investitor.
Mada bi teško priznao, samo je jedanput napravio ozbiljnu grešku u procjeni. Doduše, i za tu bi se „grešku“ moglo reći da se dogodila zbog „više sile“. Desilo se to prije desetak godina kada je za svoje „Euro-metale“ iz Južne Amerike naručio nekoliko hiljada tona čelika. Dok je njegov teretni brod putovao prema Evropi, cijena čelika na svjetskom tržištu drastično je pala. Morao je prodati u pola cijene. Duševnu bol koju je izazvao taj milionski gubitak Ahmetlić je vjerovatno preživio bez tableta za smirenje: čovjek sigurno ima još zimskih kaputa.
Izudin Ahmetlić, ipak, nije postao bogat preko noći. On nije još jedan šampion tajkunske privatizacije. Njegov otac je još u socijalizmu imao privatni obrt – tzv. elementaru, u kojoj su proizvodili betonske blokove za građevinsku industriju. Kada se danas rukujete s njim, osjetit ćete grebanje i grubi stisak, jer su žuljevi od tinejdžerskog rada na miješalici za beton ostavili traga. Tako se još jednom potvrđuje da je u korijenu ideologije tešanjskih biznismena – rad. Rad, rad i samo rad. Ne samo manuelni, naravno. Ahmetlić je još prije 30 godina diplomirao poljoprivredu na Univerzitetu u Sarajevu. Svaki dan ustaje u šest, radi 12, a spava pet sati. Šta sanja? Ima li uopće ovaj čovjek više bilo kakvih snova? Ko zna... Možda je njegov san da se vrati u prirodno stanje. Možda stvarno jednog dana poželi da i on bude samo čovjek od krvi i mesa. Oni koji bi „da komšiji Izudinu crkne krava“ iza leđa mu pjevuše da nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju. A zašto onda svi želimo tu vreću?
Dženan AJANOVIĆ: Šta bi dao da si na mom mjestu
“Sve me pitaj, samo nemoj kako sam zaradio prvi milion” - prva je zapovijest većine biznismena. Dženan Ajanović nije u toj većini, išao je težim putem. Prije 25 godina bio je šegrt u Njemačkoj, a danas je njegova fabrika u Tešnju jedna od samo tri u Evropi koja postiže savršenstvo u završnoj obradi nehrđajućih metala. Proizvodi iz ove fabrike ugrađuju se na jahte koje vrijede od 300 miliona do milijardu eura. Posljednje tri jahte Romana Abramoviča imaju ograde koje su proizvedene u njegovom ''INOX Ajanoviću''. Dženan je dokazao da „nemoguće može postati moguće, samo malo duže traje“. Frajer ima i jare i pare. „Šta bi dao da si na mom mjestu“, antologijski hit ''Bijelog dugmeta'', kao da je pisan za njega, posebno drugi stih „da te mrze, a da ti se dive“ - mada on ničim javno ne pokazuje da je biznismen prve klase. I danas sa 40 godina, njegove oči imaju sjaj zaljubljenog dječaka, a tako i izgleda: dvostruko mlađe! No, nemojte da vas zavara njegov baby face, on je poslovni genij. Razmišlja izvan okvira i ide ispred svog vremena. Ništa nije postigao zahvaljujući politici, već svojoj lucidnosti. Pitali smo ga kako je zaradio prvi milion, ali njegov odgovor nije mogao stati u ove redove. Bit će u knjizi koja se navodi na kraju ovoga teksta. Jer, Dženan Ajanović zaslužuje maksuziju.
Fadil ĆOSTOVIĆ: Dajte fanfare!
Mislite da je dovoljno povećati plaće i da se zaustavi odlazak mladih (stručnjaka) iz zemlje? Mislite da je tako jednostavno? Fadil Ćostović zna da nije sve u parama, ima nešto i u dionicama. On je još prije pet godina, na vrijeme, dakle, jednom svom perspektivnom inžinjeru poklonio udio (10 posto) u firmi. „Ko se ne ugleda na njega, magarac bio!“, odmah je reagirao Facebook.
„Artisan“ Fadila Ćostovića proizvodi vrhunski namještaj koji se prodaje i u Kini, Južnoj Koreji, Tajvanu, Singapuru, Australiji, Meksiku, a ašikuju i s Japanom. Radi se o jednom od vodećih svjetskih brendova. Kad se kaže svjetskih, to znači da samo ime njegove kompanije vrijedi čitavo bogatstvo. Oni koji se u to razumiju, tvrde da svako slovo u brendu „Artisan“ vrijedi milion eura. A to bi bila samo početna cijena na (hipotetičkoj) aukciji. Pošto se ovdje radi o ljubavi, „Artisan“ nije na prodaju. Jer, ljubav je smisao života, zar ne?
Fadil sve radi pametno, a ovo smo već čuli: čovjek uveze sirovinu orahovog drveta iz SAD, zatim od toga proizvede dizajnirani namještaj, a onda taj (gotov) proizvod proda nazad u Ameriku po 10 puta većoj cijeni. Ko umije, njemu dvije.
Ukoliko želite da vam na kafi ovaj frajer proda još koji štos, to mora biti uz fanfare.
Amir i Zahir ŠKOLjIĆ: Il' si pukovnik il' pokojnik
Ima Boga, vjeruju braća Amir i Zahir Školjić. Ono što se njima dogodilo može da se zove i karma, kosmička pravda ili viša sila. Istrpjeli su Isusove muke i izvukli se. Zasluženo.
Njihov otac, koji je i danas živ, imao je automehaničarsku radnju. Nikada se nije čulo da je Halid Školjić nekoj mušteriji podvalio. Bio je na glasu kao besprijekorno pošten čovjek, a takav se ne može obogatiti. Pošto iver ne pada daleko od klade, i njegovi sinovi su došli na takav glas. Nastavili su porodičnu tradiciju, ali su se odvažili da riskiraju. Uzeli su USAID-ove kredite, kupili zemlju i napravili moderan autoservis s desetak boksova. Dobili su i licencu od Wolksvagena, pa su počeli prodavati i njihove automobile. Opremili su luksuzan salon, najbolji u dobojskoj regiji. Okolo je bio sjaj, a unutra... Rata kredita bila je 19 hiljada maraka, a oni su zarađivali 20. S jednom hiljadom maraka trebale su živjeti dvije porodice s djecom. A oni gazde! Niko izvana nije primjećivao životnu dramu kroz koju prolaze braća Školjić. Ni oni sami nisu znali kuda će ih sve odvesti. Pritisak je bio nepodnošljiv. Bilo je teško zaspati. Morali su sačuvati živce i izdržati. I u jednom trenutku slabosti, Amir i Zahir Školjić došli su u iskušenje da popuste, sve rasprodaju, vrate dugove i odu raditi na naftnu platformu. A onda se dogodio onaj trenutak... Svi veliki ljudi imaju taj trenutak u životu: trenutak kada moraš pokazati da imaš muda. Il' si pokojnik. Povela ih je neka nevidljiva ruka. Stisnuli su zube. „Dobili su krila, a nisu uzeli red bull“. Nisu otišli na naftnu platformu. Održali su se na nogama i preživjeli nekoliko godina krvi, znoja i suza. Danas, 20 godina poslije, braća Školjić i dalje imaju servis i autosalon. Od tog posla su u međuvremenu zaradili dostatno da mogu sagraditi dvije vlastite mini hidrocentrale. Njihov klijent je ''Elektroprivreda BiH'', koja od njih kupuje struju.
Amir i Zahir Školjić. Pukovnici, a ne pokojnici. Poštenje se isplati. Ima Boga.
Elvir BEĆAREVIĆ: Rođen u ''pogrešnoj'' zemlji
Elvir Bećarević još je jedan poslovni genij. Ne pripada mainstreamu koji trči da pobijedi na tenderima koje raspisuje država. Kao da je rođen u pogrešnoj zemlji. Prema svom priznanju, kad bi se ponovo rodio, volio bi da to bude Njemačka. Ne zato što je tamo lakše, već zato što je teže. Zašto je Njemačka njegov favorit?