Veliki broj djece nerijetko budu jedini živi svjedoci stravičnih zločina. O tome se u javnosti ne zna mnogo, jer su oni najmlađi kao jedini očevici tragičnih događaja, posebno zaštićeni zakonom. U takvim situacijama djeca po prvi put dolaze u dodir s pravosudnim sistemom i često doživljavaju nelagodu, stres i šok, s kojima se ponekad teško nose čak i odrasle osobe.
Veliki pritisak
Zbog svoje dobi i nedovoljne zrelosti čine posebno osjetljivu skupinu svjedoka koja zahtijeva drugačiji tretman tokom saslušanja u policiji, Tužilaštvu ili u sudnici.
- Uzimanje izjave od djeteta nije lako ni jednostavno. Taj postupak podrazumijeva podsjećanje djeteta na stresni događaj kojem je bilo izloženo. Pred ispitivača se postavlja zadatak da od djeteta dobije vjerodostojnu i kvalitetnu izjavu, ali da ta izjava bude dobivena na najmanje stresan način - pojasnila nam je Aida Baručija, psihologinja u Tužilaštvu Kantona Sarajevo.
U svom dugogodišnjem radu Baručija je radila sa stotinama maloljetnika. Bila je uključena u istrage o slučajevima koji su potresli javnost. Ohrabrujući djecu da progovore o onome što su čuli, vidjeli ili doživjeli, riješen je veliki broj predmeta.
Zbog činjenice da su jedini svjedočili premlaćivanju, pljački ili ubistvu roditelja ili bilo koje druge osobe, djeca osjećaju veliki pritisak poslije. Velićina mališana tada ima osjećaj da je sva odgovornost na njima i da će ono što oni kažu utjecati na epilog suđenja. Zbog toga je svjedočenje za djecu vrlo bolno iskustvo. Djeca najčešće misle da su Sud i Tužilaštvo mjesto za “loše” ljude.
- Način izvođenja intervjua ovisi o djetetovom razvoju i vrsti krivičnog djela čije se okolnosti ispituju. Ispitivanje mališana se obavlja u posebnoj prostoriji. Zidovi tih prostorija su nježne boje radi opuštajućeg efekta. Isptitivanje uključuje igre istine i laži kombinirane s razgovorom odnosno postavljanjem pitanja. Na osnovu te igre utvrđujem da li dijete zna razlikovati istinu od laži. Razgovor počinjem opuštajućim pitanjima poput koliko imaš godina, čime se baviš...a potom polako prelazim na suštinu - rekla je Baručija.
Satisfakcija žrtve
Također, dešavalo se da djeca odluče da šute i kriju ono što im se dogodilo ili su vidjeli, nastojeći tako zaštiti svoje najbliže od negativnog iskustva.
- Da bi se dijete što manje traumatiziralo neophodno je izbjeći dugotrajno i višestruko saslušavanje, potom susret s počiniocem, odgode suđenja, strah od javnog mišljenja ... – kazala je Baručija.
Ona je naglasila da iskaz djeteta zlata vrijedi. Dijete je, kako je rekla, kao živa rana kojoj se mora pažljivo prići, jer će u suprotnom samo krvariti i od njegovog svjedočenja nema ništa. Te rane, pojasnila je, u potpunosti zarastu kada se počinilac kazni odnosno kada mu se presudi.
Interes najmlađih u prvom planu
- Osnovne norme u odnosu prema djeci daje Konvencija o pravima djeteta. Ona navodi da je djetetu kojeg definira kao svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, zbog njegove tjelesne i mentalne nezrelosti potrebna posebna zaštita, uključujući pravnu zaštitu u sudskom postupku, u kojima se mora dati prvenstvo najboljem interesu djeteta – navela je psihologinja.
Razvod roditelja
Psihologinja Baručija kaže da posebno osjetljivu skupinu najmlađih čine oni čiji se roditelji žele rastaviti. Ponekad u situacijama roditeljskih svađa djeca se mogu osjećati kao između „dvije vatre“ vjerujući da će svojim opisom događaja povrijediti jednog od roditelja. Stvar postaje još teža kada o tome moraju govoriti u Tužilaštvu ili na Sudu.
- Djeca rastavljenih roditelja, nažalost, često budu pod utjecajem jednog roditelja. Tada znaju i slagati, kako bi „udovoljili“ ocu ili majci, a zapravo pate - rekla je psihologinja.
Saslušavanje dva puta
Svjedočenje djece je regulirano Zakonom o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. Ovim zakonom djeca se nastoje maksimalno zaštiti od ponovne traume, narušavanja privatnosti i drugih negativnih posljedica na njihov razvoj i odrastanje.
- Zakon propisuje da se djeca u postupku mogu saslušati najviše dva puta. Zakon zabranjuje suočenje djece sa osumnjičenim/optuženim, a ako djeca vrše prepoznavanje osumnjičenog/optuženog, onda se to obavlja na način koji u potpunosti onemogućava da osumnjičeni/optuženi vidi dijete – pojasnila je Baručija.
