Iako je početkom devetnaestog vijeka bosanski narod imao značajne preduvjete da se razvija kao politički narod (nacija), kakvi su jezik, kultura, etnička homogenost, nacionalni prostor i historijski kontinuitet, taj proces se nije desio, piše

Nakon sloma Pokreta za autonomiju Bosne 1832. godine, nije se više pojavila dovoljno snažna struja ni u jednom sloju stanovništva koja bi objedinila sve stanovnike u jedan nacionalni pokret.

U trenutku raspada Osmanskog carstva, vjerski identitet je nadjačao narodnu (etničku) pripadnost bosanskog naroda. Ponajprije pod utjecajem politike iz susjedne Srbije, a zatim i pod utjecajem ideje o postojanju hrvatskog naroda promovirane iz susjedne Hrvatske, bosanski narod se podijelio na susjedne «nacionalne identitete». Jedni su počeli da se smatraju Srbima, drugi Hrvatima, a treći su održali historijski naziv Bošnjaci, barem kad su im prilike to dozvoljavale.

Narod je zajednica koja se okuplja oko nekog zajedničkog elementa, najčešće porijekla, jezika, kulture, a u slučaju nekih naroda (Srba i Hrvata) i na osnovu religijske pripadnosti. Ako ćemo tumačiti narod kao ljude istog ili veoma bliskog porijekla, istog jezika i iste kulture, nema nikakve dileme da u Bosni živi jedan narod.Međutim, kada su u pitanju srpska i hrvatska nacionalna ideologija, poveznica za njih je bila crkvena, religijska pripadnost. Tu su počeli problemi Bosanaca, Bošnjaka, koji su se dodatno pogoršali kad su srpske nacionalne vođe na prelazu sa 19. na 20. vijek,počeli raditi na strategiji stvaranja Velike Srbije,za koju nikada nisu uspostavili jasne granice. Posljedica svega je da se i danas upotreba «etničkog» (bolje rečeno vjerskog) čišćenja ostala dio državnih politika.

Nacija je zajednica organizirana u obliku države. Niti su svi narodi uspjeli da se izgrade u nacije, niti su se sve nacije gradile na temelju narodne pripadnosti, tj. zajedničkog porijekla. Najznačajnije razdoblje za formiranje nacionalnih pokreta na našim prostorima, ali i šire,nastupilo je tokom 19. stoljeća.

Tada su u nacijskim centrima bosanskog susjedstva ustoličene ideje srpskog, a kasnije i hrvatskog naroda, koji će s vremenom raditi na stvaranju nacionalnih država. Srbi su u tom poduhvatu uspjeli prvi dok su se Hrvati prvi put neslavno proveli, a uspjelo im je u drugom pokušaju. Žrtvu tih uspjeha podnijelo je stanovništvo koje se nije uklapalo u matricu etno-religijskog identiteta.

Teško je danas i zamisliti da su početkom 19. vijeka, u odnosu na susjede, Bošnjaci kao narod bili u boljoj poziciji imali bolje pretpostavke od susjednih,da postanu nacija. Nažalost, gušenjem Pokreta za autonomiju Bosne pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića od osmanskog okupatora, taj proces je brutalno prekinut. Poraz bosanskog Pokreta za autonomiju i odmazda Osmanlija prema Bošnjacima slomili su „kičmu“ Bosne. To isto carstvo je istovremeno dalo slobodu, pa i podršku Srbima da izgrade državu. Naime, Srbija je dobila traženu autonomiju u direktnom dogovoru Kneza Miloša i Carigrada. Srbija će ovim činom dobiti na vremenu i ''znanju'' kako da sistematski zatire trag bosanskog naroda, njegove kulture i nacionalnog prostora.

Sa stvaranjem ideje turske nacije i uspostavom Republike Turske (čiji su nosioci bili pretežno oficiri i političari muslimani evropskog porijekla), najprije kroz dogovor između Srbije i Turske, koji će kasnije preuzeti i Jugoslavija, Turskaće sve do sredine 20. vijeka učestvovati u procesu iseljavanja Bošnjaka s njihovih ognjišta.

Ideja o bosanskoj naciji po uzoru na ostale evropske nacije, ponovo se počela razvijati pred kraj osmanske okupacije,a novi poticaj dobiva sa austrougarskom okupacijom i dolaskom Benjamina Kallaya. U tom vremenu još uvijek je jak osjećaj bosanskog identiteta kod većine stanovništva. Unatoč tome, proces nametanja drugih identiteta stanovništvu, kako kroz obje crkve, i pravoslavnu i katoličku, tako i kroz razna kulturna društva, zatim pokušaji prisvajanja bosanskih muslimana u srpski i(li) hrvatski nacionalni identitet, kao i sistematsko sprečavanje političke i nacionalne ideje bosanstva, bili su snažniji.

U takvim okolnostima vjerski identitet bosanskih muslimana, kao jedan od bitnih razloga kulturološke posebnosti Bosne, postao je „utočište“ za preostali dio autohtonog bosanskog naroda, Bošnjaka, koji nije prihvatio ni srpstvo ni hrvatstvo kao izraz nacionalnog opredjeljenja. Tako je početkom dvadesetog vijeka, bosanski identitet opstao samo kod rijetkih koji su spoznali suštinu dva susjedna nacionalizma, srpskog i hrvatskog, a to je prisvajanje i brisanje bosanskog nacionalnog prostora.

Od 1918.godine, bilo koji vid bosanske posebnosti kao naroda koji uključuje vjerski pluralnu zajednicu, kulturu, jezik, kao i narodni naziv Bošnjaci, potpuno su izbrisani. Kroz književnosti politiku, ideolozi srpstva činili su sve da se pojmovi „Bosna“ i „bosanstvo“ ne vrate u svoju nacionalnu dimenziju, nego da se zadrže samo kao geografski nazivi.

Politički vrh Komunističke partije Jugoslavije uvidio je da je u borbi protiv srpskih i hrvatskih nacionalista može pridobiti onaj dio bosanskog stanovništva koji je ostao vjeran Bosni. 

Nakon njegovog izgnanstva iz Srbije Narodnooslobodilački pokret je pružio ruku bosanskom narodu koji je zauzvrat masovno prigrlio partizanski pokreti izborio, uz ogromne žrtve da 1943. godine ZAVNOBiH vrati državnost Bosni.

Međutim, nakon rata, pod pritiskom srpskih članova KPJ-u, Bosancima nije dozvoljeno da se izjašnjavaju kao zaseban narod i time jedino BiH nije dobila pravo na „svoj“ državotvorni narod.Godine 1968. u Jugoslaviji je dopušteno da se „preostali“ Bosanci narodnosno opredijele, ali samo kao „Muslimani“. Antibosanskim snagama naziv „Musliman“ odgovarao je iz više razloga: bio je prepreka za oživljavanje bosanskog narodnog identiteta koji bi vremenom prerastao u nacionalni identitet za veliki broj stanovnika, bez obzira ne vjerski izbor pojedinca, i postao preduvjet za potpunu državotvornost.

Istovremeno, kroz prisustvo Srba i Hrvata na tlu Bosne, mogli su i dalje gajiti pretenzije na bosansku teritoriju i čekati pogodan trenutak. Pored ovoga, predstavljanje bosanskih muslimana kao posljedice osmanskog prisustva ostavlja prostor manipulacijama kada je riječ o historijskom pravu njihovog boravka na prostoru Bosne i Balkana općenito. U takvim okolnostima bosanski narod je bez prava na svoj bosanski nacionalni identitet istovremeno snažno prihvatio jugoslavenski, kao vid nadogradnje bosanske filozofije života u širim okvirima. 

Bosna i Hercegovina je obnovila državnost 1943. godine, a nezavisnost 1992. godine i time dobila priliku i slobodu da gradi sve neophodne nacionalne institucije koje jačaju državu. Povratak na povijesno ime Bosna, kao i politika da se svi njeni stanovnici nacionalno opredijele kao Bosanci, trebao je biti logičan korak za državotvornu politiku. Neprijatelji Bosne su pokrenuli planirani rat i pripremljeno etničko čišćenje kroz projekat stvaranja Republike Srpske, a ubrzo nakon toga i Hrvatske Republike Herceg - Bosne.

U tim okolnostima straha od potpunog nestanka i Bosne i njenog naroda, u okviru prvog Bošnjačkog Sabora koji je održan krajem septembra 1993.u Sarajevu, poimanje Bošnjaka kao naroda svedeno je isključivo na jednu vjersku skupinu - muslimane.Ovom odlukom, pojedinci su svjesno ili nesvjesno učinili veliku uslugu neprijateljima bosanske države jer od tog trenutka odbrana države od srpskog (kasnije i hrvatskog) agresora je postala borba za teritoriju što je potvrdio i Dejtonski sporazum.

Ovakvim tumačenjem «bošnjaštva» usporen je proces izgradnje bosanske nacije, tj. proces izgradnje državotvornog naroda.Trenutno su glasnogovornici isključivo muslimanskog bošnjaštva veća prepreka daljem jačanju bosanske države nego velikosrbijanske sluge koji se zalažu za odvajanje u ratu okupirane bosanske teritorije.

Godinama kasnije, izjave Alije Izetbegovića o potrebi da se trudimo biti malo više Bosanci a malo manje Bošnjaci ostavljaju utisak da je postao svjestan greške koja je načinjena. Zalaganje za jedinstven nacionalni identitet za sve stanovnike BiH je jedina moguća politika za sve koji žele vidjeti Bosnu kao demokratsku građansku državu.

Zasad još ne postoji politička opcija koja će obnoviti državotvorno poimanje Bošnjaka kao stanovnika Bosne, te ne poistovjeti pojam Bosanca sa pojmom Bošnjaka (koji sa historijske tačke gledište znače isto), stabilnost Bosne biće upitna i zavisit će u velikoj mjeri od vanjskih faktora, bilo da su oni prijateljski ili neprijateljski orijentirani prema Bosni. Ni rat, ni zločini, ni genocid ne opravdavaju da se da pojedinci prikazuju odbranu Bosne kao neki vid „svetog“vjerskog rata jer je osnovni cilj bio uništenje Bosne i svakog pojedinca koju Bosnu vidi kao svoju državu.

Trnovit je put do nacionalne države koja će objediniti ljude dobre volje i sljedbenike bosanske ideje kroz shvatanje i prihvatanje izvornog bošnjaštva kao ideologije i nacionalnog identiteta prirodno izgrađenog na osnovi vjerske pluralnosti i obuhvatnosti, prihvatljivog za vjernike, ateiste, agnostike i, najzad, za svako ljudsko biće. A takva bosanska ideja društva je danas prijeko potrebna cijelom svijetu.