Predstavnici turske kompanije “Bioil” prije tri godine su u zgradama bivše fabrike namještaja “Enterijer” u Kotorskom, prvo u unajmljenom prostoru, a kasnije i kupljenim halama, počeli graditi modernu fabriku za proizvodnju jestivog ulja.
Strana ulaganja i zaposlenje u prvo vrijeme pedeset, a kasnije i stotinu radnika povratnika Bošnjaka iz Kotorskog i srpskih izbjeglica iz Vozuće i Ozrena iz naselja Trnova Polja pozdravljali su svi, od političara do Kotorana, željnih radnog mjesta.
Otužna situacija
Dovezena je i ugrađena savremena oprema, osmijeh na licima pedeset sretnika koji su dobili posao. Godinu kasnije počela je proizvodnja ulja. Firma je, da bi kupila zemljište i proizvodne hale, ušla u kredit, navodno je u „Ziraat banci“ podignuto oko deset miliona maraka. Završena je savremena rafinerija ulja, a onda je nešto puklo među investitorima. Niko ne zna šta, jer do bilo kakve informacije nije bilo moguće doći.
- Danas svi vidimo da je u “Bioilu” otužna situacija, nema radnika, kapije su otvorene, na ulaznim vratima upravne zgrade naselili su se psi lutalice. Zemljište gdje se danas nalazi “Bioil” je od mog djeda Ahmeta Hedžića i još nekoliko suvlasnika eksproprirano 1955. godine. Kada smo čuli da će Turci tu sagraditi fabriku ulja i zaposliti ljude, otišli smo u Katastar u Doboj i dobrovoljno potpisali papir kojim se odričemo nasljedstva, tražeći da među zaposlenima bude i neko iz porodica nasljednika. Danas vidimo da je projekt fabrike došao u pitanje, gazde pobjegle, radnici poslani kućama - kaže Asim Đuherić, pionir povratka u Kotorsko.