Osim na rahmetli oca i mater, ako ćemo već o tome, Bošnjake sa dna kace, na koga bih to ja mogao da ličim? Pitam se, stvarno, dok izdaleka čitam kako mi neki Bosanci, ili kako nas Turci zovu, Bošnjaci, ne ličimo na one prave bosanske insane (ljude)?! Valjda Bosance poput Milorada Dodika, Dragana Čovića ili Bakira Izetbegovića!?
Oni su kao “original”, a mi smo kao falsifikat, je li? Zato što poslije svih egzodusa, dijaspora i praćenja kolektivne bosanske sudbine nismo čak uspjeli ni da roditeljske kosti sahranimo u Bosni?
Mi smo vam neki veoma neuspješni (i tužni) ljudi.
Iz našeg sokaka
E nećemo tako! Moramo prvo raščlaniti ko je ovdje rasista, a ko nije, poslije ćemo ko je koje i kakve vjere.
Doduše, Dodik je prvi zakuhao, da su “njegovi” Bosanci - pravoslavci superiorniji u odnosu na sve druge. Da bi Čović, u potrazi za unikatnošću bosanskih katolika, ostao okamenjen usred kraškog krajolika, domovini poskoka, a manje bečkih valcera. A tek Bakir “nacionale”, citirajući prečesto svog oca Aliju, koji reče kako bismo svi mi trebali biti malo više Bosanci! Da bi nas odmah optužio kako neki od nas, ipak, posve ne liče na nas?!
Kaže: Ne ličimo na “svoj” narod! Valjda ne na onu skupinu ljudi s grmečkih korida i teferiča gdje uz janjetinu s ražnja, sa stola ne silazi ni Mica Trofrtaljka. Ne ličimo ni na one koji za 100 maraka glasaju kako ih naviješ.
Doista, predugo traje taj stereotip da Bosanci ne mogu biti uspješan svijet, iako nas upravo bosanski Amerikanci i iz mog američkog komšiluka stalno demantuju. Treba češće pisati o tim drukčijima, ovdašnjim Bosancima, koji su, ni po babu ni po stričevima, niti partijskoj liniji, stigli do glavnih inžinjera u „Boeingu“, inventora u „Microsoftu“, ili neurohirurga, što bez mita u plavim kovertama operišu bijele, crne, žute i rumene Amerikance, koji uopće ne liče jedan na drugoga.
Malo je novinskog prostora da isprozivam svu tu klijentelističku bošnjačku bratiju, koja kao u najcrnjem filmu palamudi o “zakonu krvi i tla”! Bože, zar tvorci tog, opet novog bosanskog etničkog profila nemaju nimalo stida, ili ne znaju za sramne primjere iz skorije evropske historije?
Ima nas kojima više ne može pod kožu taj “fino” upakovani narcisoidni rasizam i umišljenost o vlastitoj posebnosti, o vjerskoj “izuzetnosti” koja graniči sa sujevjerjem, o dekadentnoj “dovršenosti” jednog polusvijeta, koji to ne vidi, jer gleda samo od Marindvora do Čaršije, do ivica samo jedne petine Sarajeva, od Banje Luke do Laktaša, ili od Gruda do Mostara.