Svaki mjesto u našoj zemlji imalo je svoje posebne bajramske običaje. Kako vrijeme prolazi, o nekadašnjoj bajramskoj tradiciji sve se manje zna. Posebno su raskošni bili običaji u Blagaju kod Mostara, gdje se oduvijek dolazilo zbog očaravajuće prirodne ljepote i mistične Derviške tekije kraj vrela Bune.

Generacije pamte

Šućrija Čusto, autor više knjiga o Blagaju i ljubitelj tamošnje bošnjačke baštine, priča kako se, bez obzira na vremena i režime, do Bajrama držalo, a tradicija brižljivo čuvala.

Bajram u Blagaju je poseban bio, prisjeća se, po trećem danu, što, napominje, zasigurno pamte starije generacije Hercegovaca.

- Taj dan smo zvali „hodnim“, kada bi se okupili svi ljudi, pogotovo mladići i djevojke, na centralnom mevludskom programu. Na hiljade ljudi dolazile su u Blagaj iz Stoca, Nevesinja, Gacka, Mostara, Čapljine. Mnogi su na tim skupovima sreli svoje ljubavi života - priča nam Čusto.

Za Ramazanski bajram, kaže, to je bila tradicija trećeg dana, a Kurbanskog četvrtog dana. Postojali su, iznosi, jasno definirani termini gdje se i kako ljudi susreću jedni s drugima.

- U toj tradiciji razlikovala su se muška i ženska sijela. Nekad davno bi na muškim dominirale epske junačke pjesme i pripovijedanja o junaštvu i viteštvu, vjeri i vjerskim iskustvima, dok bi kod žena više dominirale porodične priče. Nešto kasnije sijela su se počela miješati. Tačno se znalo ko od prijatelja kome ide u goste. Ako bi iz udaljenih mjesta dolazili u Blagaj na Bajram, to bi značilo da će taj domaćin idućeg Bajrama uzvratiti posjetu - kazuje nam on.

Umjetnost „tepsijanja“

No, posebna zanimljivost nekadašnjih blagajskih Bajrama su bila svadbena veselja.

- U avliju kuće u kojoj se organizira svadbeno veselje djevojke bi dolazile s jedne strane, a mladići s druge. Djevojke bi svoju umješnost pokazivale u „tepsijanju“. Uzele bi tepsiju i vrtjele je po siniji. Uz te taktove i ritmove bi pjevale bajramske i ljubavne pjesme. Posebnu muzičku notu davao bi prsten koji bi djevojka koja vrti tepsiju imala na ruci. Na taj način su privlačile pažnju muškaraca. Mladići bi, pak, pažnju zadobivali pjesmama koje su poznate pod imenom naduravanje. A sve bi završavalo zajedničkim poznatim blagajskim kolom, takozvanom ćumurkom i anterijom - govori nam Čusto.

Bajramska sofra

Za Bajram se pripremala i posebna sofra. Za početak je, kaže nam Čusto, neizostavna bila tarhana i nekolika vrsta pite. Međutim, kako kaže, posebna zahira je bila bamija, kao glavno jelo, a od slatkih jela služile su se hurmašice i baklave. Obavezan je bio i himber od ruže, višnje ili zove.

Bajramska svadbena veselja, pak, nisu mogla proći bez gurabija.