Trideset godina je prošlo od pogibije legendarnog Dražena Petrovića, a sjećanje na jednog od najboljih košarkaša kojeg je Evropa izrodila ne prolazi. 

Teško je opisati dominaciju i lakoću s kojom je nastupao svaki put kada bi svjetla pozornice bila na njemu. Ne dobija se nadimak „Mocart“ slučajno, niti ga je lako zaraditi.

Predodređen za velike stvari

Dražen je debitovao u prvoj ligi Jugoslavije za Šibenku sa samo 15 godina. Čak i u današnjoj košarci, kada smo puni atletskih anomalija i fenomena, to je rijetkost, a ne treba ni spominjati koliko je teško bilo dobiti minute u tadašnjim jugoslavenskim timovima.

Nije igrao previše, ali je pekao zanat. Od Dražena niko nije mogao više pogoditi šuteva u nizu, a ako bi se nekome posrećilo da uspije, onda igraju dok Dražen ne pobijedi, pa makar ostali u dvorani i cijelu noć. Šampionski mentalitet se zarađuje na parketu i Dražen je bio dokaz toga.

Iako im je kasnije oduzeta zbog problema sa suđenjem, sa samo 18 godina, u posljednjoj utakmici za Šibenku, protiv sarajevske Bosne je pogodio dva slobodna bacanja za osvajanje titule prvaka Jugoslavije. 

Današnji košarkaši često vole gestikulirati i govoriti kako imaju led u venama. Ovaj čovjek je simbol hladnokrvne košarkaške ubice, mitraljeza spremnog da „izrešeta“ mrežicu protivnika. 

Rekordi, rekordi, rekordi...

Odlazak u Cibonu nakon odsluženog vojnog roka je bio pun pogodak za karijeru Petrovića. Postavio je brojne rekorde tadašnje lige. Nijedna partija na ovim prostorima nije ni blizu prišla Draženovoj iz 5. oktobra 1985. godine.

Vilt Čembrlejn (Wilt Chamberlain) je u NBA postigao 100, Radivoj Korać je u Kupu šampiona postigao 99. Draženu su te dvije partije izgledale dohvatljivo, pa je on odlučio postići 112 poena ljubljanskoj Olimpiji.

Brojni trofeji i individualne nagrade su ga preporučili madridskom Realu, s kojim je imao još nekoliko nevjerovatnih predstava prije nego što je otišao u NBA. Za mnoge je to vrhunac karijere, za Dražena je to predstavljao novi početak. 

Odlazak u NBA

Njegove partije iz Evrope nisu više bile bitne. Ovo je sada scena na kojoj moraš pokazati da si ti ta osoba koju su čekali. Na njegovu, a i žalost mnogih drugih, on nje dobio dovoljno prilike nikada da to pokaže u Portlandu. 

Ta ekipa je za njegovog igranja dva puta išla u finale, a na bekovskim pozicijama su bili popunjeni do vrha zvijezdama tog doba. To ga je, nakon dvije godine u Oregonu, dovelo do Nju Džerzi netsa, a tamo je napokon uspio pokazati ko je on zapravo.

Niko to ne zna bolje od možda i najboljeg američkog šutera svih vremena – Redžija Milera (Reggie Miller).

Miler je u jednoj emisiji govorio o igračima koje je bilo najteže čuvati.

- Pokojni Dražen Petrović. Čovječe, on nije dobro mirisao. Jednostavno ga nisam mogao čuvati. Kad mu priđem, ne svidi mi se miris. Dok se ja saberem, on je već u korneru i pogađa mi petu trojku zaredom. Niko nije kao on – kazao je Miler.

Tragična smrt

Na našu žalost, došao je i 7. juni 1993. godine. Petrović je poslije ispadanja iz plej-ofa NBA lige otišao igrati sa reprezentacijom Hrvatske u poljskom Vroclavu kvalifikacije za Eurobasket te godine.

Odbio je da se vrati sa saigračima avionom u Zagreb, odabravši opciju da se automobilom vrati zajedno sa svojom tadašnjom djevojkom. U saobraćajnoj nesreći nekad oko 17:20 sati poginuo je Dražen. U sudaru automobila, Petrović koji je tada spavao, od siline udarca je proletio kroz šoferšajbu i poginuo. 

Pozdrav za Mocarta

Posthumno je uvršten u „ Košarkašku Kuću slavnih“ u generaciji sa Medžikom Džonsonom (Magic Johnson), ali bi, vjerujem, mnogi zamijenili to za samo još jednu šutersku partiju Dražena Petrovića.

Karijera „košarkaškog Mocarta“ je kratko, prekratko trajala, ali je ostavila trag zauvijek u svima. To se neće tako brzo zaboraviti, niti bi trebalo. Previše je zadužio sve ljubitelje košarke iz Evrope da bi bio zaboravljen.