Tog proljeća 1992. godine rat je već bjesnio u Hrvatskoj, pošto sam ja u Hrvatskoj od 1968. godine, kao klinac sam došao, sve je smrdilo na veliku frku koja će se okomiti na Bosnu. Tada je to bilo teško objasniti.

Nema filozofije

Ovim riječima počeo je razgovor za „Dnevni avaz“ Ismet Kurtović, legendarni muzičar, nekadašnji frontmen grupe „Drugi način“, kompozitor, pjevač, flautista i gitarista, koji je, s bratom Fikretom, autor pjesme „Mojoj dragoj BiH“, nezvanične himne naše zemlje, bez čije izvedbe ne može proći obilježavanje nijednog državnog praznika u BiH.

- Kažem ja bratu: „Brate, mi moramo nešto napraviti za Bosnu.“ Nisam imao pojma mogu li ili ne. Jer je u Zagrebu bila još sjajna atmosfera za muslimane i Bosance. „Imam pjesmu, gotovu, daj se primi posla.“ Kaže Fifi, tako zovu mog brata: „Dobro, buraz, daj mi barem deset dana da se primim posla, sjednem i da idemo pisati.“ I tako sam mu dao pjesmu. Nije prošlo ni dva dana, zove buraz koji je bio na drugom kraju Zagreba i kaže: „Mislim da sam ja to napravio, 'ajmo se naći.“ Našli smo se kod naših frendova Srdarevića... Ja uzmem gitaru i nas dvojica, ustvari, radimo i dogovaramo, uopće ne gledam oko sebe, a njih je više tu s nama. Mi smo se pozabavili time i ja pjevam pjesmu. Pogledam buraza: „Ovo je krasno“, kažem, i okrenem se prema njima, a oni svi plaču. Svi, od prvog do zadnjeg. To je takav jedan naboj emotivni bio da su se meni otvorile sve vijuge, pa i one koje spavaju i koje treba probuditi. Kažem ja burazu da nema tu više filozofije, to je to - prisjetio se Kurtović.

Dodao je da je Željka Bebeka prvog nazvao, a koji je odmah pristao. Našli su se na kafi, Ismet mu je otpjevao prvu strofu, Bebek drugu i iz prve je „kliknulo“.

- I onda je krenulo dalje, Zele, buraz, ionako je bio tu, pa Amir Kazić Leo, kako sam koga pozivao, tako su se odazivali. Ja sam jednom rekao, kad bih išao to sad raditi, to ne bih mogao napraviti, pa, mislim, za 30, 40, a možda i više hiljada eura. Ja sam to praktički zabadava napravio - kazao je legendarni Kurtović.

Nisu samo pjevači pristajali, već i ljudi iza kamera.

- Sve je to bilo nevjerovatno. Brzo smo završili i spot. Tri dana smo snimali u Zagrebu na nekoj staroj ciglani, a ljudi su mislili da je snimljeno u Bosni, jer je bio takav teren - rekao je Kurtović.

Povratni signal

Tokom razgovora spominjao je sve one koji su učestvovali u kreiranju numere „Mojoj dragoj BiH“, imenom i prezimenom, trudeći se da nikoga ne preskoči, uz svu zahvalnost ovog svijeta što su te 1992. pristali raditi to s njim i njegovim bratom Fikretom.

- Ta emocija i zajedništvo bili su posebni. Naravno, bilo je i onih se*onja koji nisu htjeli. Na kraju je ispalo sjajno. Tad je bila u Zagrebu popularna „Hit Depo“ emisija, koja je ustvari bila rokerska emisija. I krene pjesma na „Hit Depou“, pjesma se vrti i u roku od nekoliko dana dođe do četvrtog mjesta. Kažem, jer je bila dobra klima u Zagrebu tada. No, ubrzo su je skinuli i više nikad nije emitirana nigdje u Zagrebu. Osim što sad negdje, na nekim lokalnim radijima, neko možda zavrti, ali u svakom slučaju bila je šikanirana skroz. Pojavio se i problem kako to proslijediti u Bosnu - ispričao je Kurtović.

Prisjetio se da je u to vrijeme i „rahmetli predsjednik Alija bio u Zagrebu“.

- Bio sam dobar s jednim Zagrepčaninom koji ga je ispraćao i on je tad dao njemu master. Šta je bilo s tim masterom koji sam ja predao, ne znam. Godinama nisam imao nikakav povratni signal. Sve dok nisam počeo sretati neke ljude koji su došli na neki način do Zagreba pa mi ispričali šta to znači. Ne, onda mi je srce bilo veliko kao kuća. Mnogi su mislili da su oni ljudi koji su na spotu statisti, a nisu, to su bile prve izbjeglice iz Bosne koje sam ja slučajno sreo, došli su pred džamiju i pitao: „Hoćete li?“, i pokupio ih, išli su s nama na snimanje. Sve je bilo rađeno na takav način, ako imaš nešto u srcu da želiš, evo, dođi, otvoreno je sve - rekao je Kurtović.

Naglasio je da tada nije ni mogao pretpostaviti šta će „Mojoj dragoj BiH“ značiti ljudima u BiH koji su se branili od agresije, ali i danas, 32 godine od njenog nastanka.

- Frend mi je rekao, prijatelj, borac Armije: „E, moj Ismete, ja sam ti to čuo tek 1994., bio sam ti gore na Žuču, u rovu, ranjavan, ubijan, ali kad sam čuo to, oduzeo sam se“ - prisjetio se Kurtović.

„Bosno i Hercegovino, naša domovino. Digni se iz pepela, kao stoput do sada, sad s mirisom ljiljana, ljubavi moja..." dio je teksta. A na pitanje jesmo li se digli iz pepela, Kurtović je rekao:

- To je bila pjesnička sloboda, ono da ti je srce veliko kada čuješ, ali to su na neki način ispale istinite one slutnje moje da će se svašta događati. Nadam se da će sve više ljudi biti svjesno toga da je treba čuvati kao takvu. Jer, ne možeš biti zadovoljan s onim što se događa u BiH nikako. Bolje vi svi osjetite, ali je vama to možda svakodnevna priča i politika. A, ustvari, umireš polako. Miriš se sa svim i svačim, ne reagiraš na nepravde, ne reagiraš na ovo, ne reagiraš ustvari ni na šta. Samo se prepuštaš situaciji i ostane nada da će biti bolje.

Nikoga nismo uvrijedili

- Raspolovljen sam kada je u pitanju „Mojoj dragoj BiH“. Osim ovog zadovoljstva što sam to napravio s burazom, nismo napravili grešku, pogotovo u političkom smislu. Nema nijedna riječ unutra koja bi remetila nekoga, ili povrijedila. Ali što se tiče upotrebe pjesme, uključujući onu agenciju AMUS, ja sam totalno zakinut i kažnjen na neki način, i to je moje vječno nezadovoljstvo koje traje 32 godine. Niko se ne brine o pjesmi u smislu da ja ne dobivam nikakve tantijeme za to, odnosno i ono što dobijem je mrvica, to je kao neko se smiluje pa prijavi, ali u 99 posto slučajeva niko ništa ne prijavljuje. Rade obrade bez pitanja, bez dozvole, kako hoće. I tako je godinama. Neko ko se razumije u taj posao bi shvatio da je to čista krađa autorskih prava. Možda bi se moglo rješavati tužbama, ali ja sam je namijenio svojoj domovini, nisam htio ulaziti u pravne sukobe - rekao je Kurtović.