Ono što je krasilo njeno stvaralaštvo, a što inače krasi romsku muziku je prisustvo neke magijske sile koje nismo čestno svjesni, ali koju podsvjesno osjećamo

Postoje samo dvije asocijacije na pomen romske muzike. Šaban Bajramović, koji je krunisani kralj ovog muzičkog pravca i Esma Redžepova kao kraljica. Osim vrhunskih glasova koji su krasili ove umjetnike, ostat će upamćeni i po predstavljanju i širenju romske kulture širom svijeta, kao i rušenju stereotipa koji se vezuju za romsku zajednicu. Esma Redžepova je u tome možda i prednjačila.

Njen umjetnički opus ubraja 20 albuma, više od 100 singlova, 6 filmova, preko 15.000 koncerata od čega preko 2.000 humanitarnih nastupa. Impresivno i za tri života. Ono što je krasilo njeno stvaralaštvo, a što inače krasi romsku muziku je prisustvo neke magijske sile koje nismo čestno svjesni, ali koju podsvjesno osjećamo. To je možda i najizraženije u njenoj najpoznatijoj pjesmi „Čaje šukarije“, koju je uz „Aber babi sokerdžan“ objavila na singl ploči 1961. godine. Podatak koji je malo poznat – ovo nije tradicionalna narodna pjesma, već ima svog autora, a taj autor je Esma Redžepova. Značaj njene umjetničke veličine ovom spoznajom samo postaje grandioznija.

Pjesma je, naravno, ispjevana na romskom jeziku, čime osim što se dočarava romska tradicija, ukazuje se i na vezu sa hindu jezikom, jer oba vuku korijene iz sanskrita. Ta preokupacija Indijom, porijeklom i tradicijom pratit će Esmu kroz cjelokupno njeno stvaralaštvo.

„Čaje šukarije“ donosi sliku neostvarene ljubavi. Često se prevodi kao „Lijepa djevojka“, ali se isto tako može prevesti i kao „Dobra djevojka“. Kompletna jedna ljubavna drama odigrana je u ovoj pjesmi. Dobrota djevojke koja je akter ove drame ogleda se u njenoj čednosti, nevinosti, pristojnosti. Protagonista drame – momak koji slučajno prolazi pored lijepe djevojke, trenutno se zaljubljuje u nju, te je moli da ga pogleda. Ona zbog već pomenutih osobenosti – pristojnosti i čednosti to ne čini, što za njega predstavlja najgoru moguću kaznu i najteže breme.

To bi, u neku ruku, bila toliko puta ispričana, ni po čemu posebna priča, da nije one Esmine, odnosno romske magije. Iako se ni na jednom mjestu ne pominje, mi posredstvom te magije, naslućujemo da i ona više od bilo čega želi da se okrene, te da mu uputi pogled, čime bi njihova ljubav bila ostvarena, ali isto tako naslućujemo i da se okrenula.

Nešto mlađim generacijama ova pjesma poznatija je u izvedbi Zdravka Čolića i Ivane Legin, koja je pjevala čuvene stihove – Ja se zovem Ivana, a tata me zove zlato. Iako i ta verzija pjesme ima svoju ljepotu i kultni status, fali joj Esmine magije, kojom smo skoro već 60 godina začarani. Više od pola vijeka traje naša magijska nada u njen pogled upućen njemu…