Novo djelo našeg književnog velikana Abdulaha Sidrana „A Nurija veli“ ugledalo je svjetlo dana. Sidran je na Facebooku veoma aktivan i ova knjiga su, kako on kaže, „probrani“ statusi.

- Tu nema ni trećina od onga što sam dvije-tri gdine radio na dva svoja Facebook profila. To je strog izbor koji je radio moj sin Tarik da bi se nekako pomirile dvije estetike i čak dva politička svjetonazora koja ponekad nisu sto posto saglasna - kaže Sidran za „Avaz“.

Ters i zeznut

Kako je to teklo?

- Prepustio sam da on to uredi i u mnogim stvarima smo se gombali, kolebali hoće li biti po njegovom ili po mom. Nurija je do sada objavio oko 700 sentenci, ali sam ja uvijek upotrebljavao po sarajevskom žargonu, šatri, izvaljotine. Znate kad kažu:“Ko je to izvalio?“. Izvalio moj Nurija. Za Nuriju je važno kazati to da on ima u našoj književnoj tradiciji prethodnika u Nasrudin hodži i da u većini svjetskih književnosti i tradicija postoje likovi tih narodnih mudraca koji vide stvari iskosa, koji ponekad mnogo lucidnije opserviraju stvarnost nego brzopleti svakidašnji naši pogledi. 

Nurijino osnovno svojstvo je ters, on je naročito jak, težak, zeznut, ters. Bilo je divno shvatiti da naš narod ima veliko razumijevanje za naše tersove.

Ko je, ustvari, Nurija?

- Ime sam ja odabrao prema istinitom čovjeku, kojeg će ljudi skoro zaboraviti, a ne treba. Treba mu spomenk dići... Onaj čovjek koji je četiri godine pod opsadom u šorcu i patikama na minus 20 stepeni džogirao kroz Sarajevo, izložen svim snajperima i granatama, iz čistoga prkosa, da pokaže meni moj život nije važan, ti, divljače, koji odozgo pucaš i ubijaš nedužan svijet, izvoli - pucaj u mene. Ponekad je držao krišku limuna u ustima i prolazio je cijelu dionicu grada, što je tada za nas bio grad od čaršije do muzeja i „Maršalke“. To je istinit čovjek. On nije pričljiv, samozatajan je, živ i ne treba ga uzenemiraviti ničim. Zašao je u lijepe godine.

Božije davanje

Šta bi Nurija rekao da jutros pije kafu s Vama o današnjoj situaciji u BiH?

- On je imao jednu misao - da naši strahovi ne dolaze od onoga što su objektivne sile prirode - zemljotresi, bolesti, korone... Naši strahovi dolaze od toga jer nemamo osjećaj da naše poslove vode najsposobniji ljudi koje imamo.

 Vrlo je neugodno gledati da ti se kao komandant tvog života obraća poluobrazovan čovjek i određuje uvjete na koji način ćeš ti živjeti i raditi. Dakle, veći nam je strah u nama od toga da li nas vode kompetenti nego od onoga šta će na mene udariti. Ono gledamo kao na Božije davanje. Ali, ovdje je stvar u našim rukama i ako te stvari koje su u našim rukama vidimo naopke, onda su razlozi za strah mnogo jači i veći, i onda je život mnogo teži. To bi Nurija rekao.

Obaveza šutnje

- Izložen sam raznim vrstama nevolja, ponešto se zna, ponešto se ne zna. Moram ići sa ženom u jednu banju izvan naše zemlje. Sklonit ću se malo od javnosti. Čovjek ponekad osjeća potrebu za tišinom. Među one obaveze posta, naročito smatram lijepom obavezu šutnje, ponekad. Dva-tri dana šutnje su blagotvorna isto kao dani posta od jela, od psovke.