Muzička legenda Halid Bešlić (65) neumorno nastupa u svim državama bivše Jugoslavije. Među posljednjim koncertima koje je održao su i oni u Zvorniku, Gusinju i Švrljigu kod Niša, kojima je prisustvovalo više od 100.000 ljudi.

Tepsija oraha

- Odlično je. To su veliki koncerti koje organiziraju općine. Obično su to neka ljetna događanja. Dan grada ili slično... To se organizira po Srbiji najviše, a i po Bosni i Hrvatskoj je sve više svirki takvog tipa. Neka se narod zabavi, treba malo derneka i opuštanja, a meni je to prilika da imam velike koncerte – govori Bešlić.

Nastupi nisu jedini povod za razgovor s ovom muzičkom legendom. I Halid se raduje Kurban-bajramu, a za „Dnevni avaz“ se prisjetio i kako je ovaj blagdan provodio kao dijete, a kako danas. Veliku radost pričinjava mu što je njegov sin Dino sa suprugom Mahirom i djecom Lamijom i Belminom Kanom došao iz Njemačke da s porodicom provedu blagdane. Halidovi unuci su krajem jula proslavili 5. rođendan.

- Bilo je bajramluka unaprijed. Kod mene je, zahvaljujući mojoj ženi Sejdi, kuća za Bajram čista desetka. Puna je tepsija oraha i jezgri za baklave. Sprema se, a, ako Bog da, Bajram će doći, kao i kurbani. Provodimo ga kako običaji nalažu, držimo se toga i reda. A otkako se ustane, ide se po kurbane, podijele se drugima, obiđu se mezarja... Potom ide ručak u kući i okupljanje porodice. Uvijek imam milion poziva i čestitki za Bajram, znam da će i sada tako biti. Čestitke najčešće dobivam iz Srbije i Hrvatske, regiona. Hvala Bogu da je to tako, da ljudi jedni drugima čestitaju – rekao je Bešlić.

Ipak, ističe, Bajrami su najbolji kada si dijete.

- Kada dobiješ bajrambanku, ti si Tito. To je ta sreća koja se i danas osjeća u zraku. Kada dođeš do nekih godina, svoje želje možeš sam da ispuniš, a kada si dijete, neko drugi ti ih ispunjava. Čokolada je tada bila ogroman poklon. Danas je toga, nažalost, puno i čini mi se da radosti nema kao nekada, jer djeca imaju u izobilju svega. Kada govorim o svom djetinjstvu, uvijek govorim s posebnim osjećajima, svi mi, moja generacija i stariji ili mlađi pet do deset godina. Svi smo živjeli u izjednačenom siromaštvu, svi su imali otprilike isto. Nije bilo ljubomore, to bogati - siromašni, a danas je jaz zbog toga – smatra Bešlić.

Mladalačka svježina

Priznao nam je da je unučad razmazio, ali u granicama normalnog.

- Fale mi unučad, ali šta ću. Moram udovoljavati njihovim željama. Svako ima svoju radost kroz ljubav prema djeci. To je jednostavno tako. Nisam ni znao da ljubav može postojati u tako naglašenom obliku dok se unuci nisu desili. Sada, hvala Bogu, za njih živim i to mi je novi moment u životu koji me drži da imam svježinu, onu mladalačku. Znate, kada dođu u određene godine, ljudi se ukrute. A uz djecu sam dobio novu dimenziju, volim razmišljati o njima i brinuti se. To je od Boga tako. Nije to nikakva posebna matematika. Voli se i da se voljeti. Pričali su mi ljudi, a ja nisam vjerovao. Danas i ja drugima pričam, a možda oni meni ne vjeruju – emotivno zaključuje Bešlić.

Stolica na sceni

- Otpjevam svoje hitove, dobro se oznojim i onda idem kući. Imam išijas koji me muči i sada na sceni uvijek imam rezervnu stolicu. To mi dođe kao dio scenskog nastupa. Dobro je kada malo „žigne“, onda samo sjednem da prođe. Imam taj problem, pokušavam da ga liječim, ali teže ide. Kažu da se s išijasom ide u grob - kaže nam Bešlić.