Terezu Kesoviju, jednu od najvećih muzičkih diva na ovim prostorima, naš poziv zatekao je na putu za Sloveniju, gdje ju je očekivao nastup u Ljubljani.
Kesovija je još aktivna. Muzika je, kaže, liječi i drži živom, a posebno je naglasila da joj je ovaj nastup dobro došao kako bi skrenula misli od smrti svog velikog prijatelja, muzičara i saradnika Đele Jusića.
I dalje duboko potresena njegovim odlaskom, Kesovija se na početku razgovara rado prisjetila odrastanja i druženja s Jusićem, naglasivši koliko je on značajna karika i ličnost u njenom životu. Diva se u ekskluzivnom razgovoru za “Dnevni avaz” dotaknula i današnjeg vremena, mlađih kolega te altruizma i humanitarnih koncerata koji je čine mirnom i sretnom. Jasno i glasno je poručila: “Dokle god pjevam, dotle sam i živa.”
Minuta šutnje
Ovo su, kažete, teški trenuci za Vas, oproštaj od Vašeg velikog prijatelja Đele Jusića…
- Bila sam na komemoraciji i bilo je veoma bolno. A još sam se bolnije osjećala gledajući taj lijes koji se spušta, taj krematorij i sve skupa. Stravično. Poslala sam jedan lijepi vijenac sa porukom: “Zbogom, moj prijatelju.” Stvarno sam bila toliko šokirana da nisam znala šta govorim, ni ko sam ni šta sam… Sad nastupa ona bol koja će dugo trajati, dokle god budem pjevala njegove pjesme i imala ih na repertoaru, a mogla bih imati maratonski koncert od bezbroj pjesama koje mi je napisao. Zato ću koncert u Sloveniji započeti “Dubrovačkim zvonima” i zatražiti minutu šutnje za njega.
Jusića ste poznavali cijeli život. Kako ga pamtite?
- Kako ga mogu pamtiti? Znamo se od djetinjstva. On je u jednom intervjuu rekao da smo se nas dvoje namirisali kao dva psa i odlučili od tog trenutka raditi zajedno da bismo došli do jednog impozantnog opusa njegovih pjesama pisanih za mene. On nije kompozitor koji je pisao samo za mene, ali je najviše pjesama, ipak, dao meni. Pamtit ćemo ga po njegovom raznovrsnom opusu, raznolikosti u svim žanrovima muzike, od simfonija, preko mjuzikla, do tzv. zabavne pjesme, ali to za njega nikad nije bila zabavna pjesma, već, jednom riječju, muzika. Živio je sa muzikom i umro je s njom. U posljednjim danima života imao je na prstima gitaru. Moramo biti ponosni što smo imali takvog čovjeka među nama, što je ostavio takav trag, koji kaže: Nikad ga ne zaboravite.
Napustili su nas mnogi muzički velikani, među njima i Vaši prijatelji Kemal Monteno, Đorđe Novković… Sada i Đelo Jusić. Kako se, inače, nosite s gubicima?
- Bože moj, vrlo teško, jer sam svjesna da godine idu i meni, iako je Đelo bio godinu mlađi od mene. Bog me sačuvao od raznih boleština i sačuvao mi je glas, koji je još svjež. Dok je tako, bit će i mene. Kad ne bude mojih pjesama, neće biti ni mene i to je tako. Valjda ću i ja ostaviti neki sitni trag. Trudim se sa svim kolegama biti dobro.
Drugo vrijeme
Nedavno ste izjavili da muzičkom scenom u regionu vladaju mediokriteti. Koliko Vam teško pada takvo stanje?
- Ne bih da pričam o tim lošim stvarima. Na njima je da budu to što jesu. Mladi muzičari misle da sve znaju, pustimo ih da žive u tom uvjerenju, zašto ne? Svako ima pravo na svoje mišljenje. To je naša svakodnevica, tako živimo u ovom stoljeću.
Često ste gošća kolegama na koncertima, dok Vi nastupate isključivo sami.
- Kad imam koncert, uvijek nastupam sama. Ja nemam goste. Biram svoje muzičare, koji su najbolji i koji mi odgovaraju. S kolegama se trudim biti u dobrim odnosima.
Kad se osvrnete iza sebe, kako danas gledate na svoje početke, karijeru u Francuskoj i predstavljanje Monaka na Evroviziji?
- To je jedno drugo vrijeme. Moram reći, koliko god nekome čudno zvuči, to je, ipak, bilo neko bolje vrijeme. Svega što se tiče. Naših života, profesije, nastupa… Bilo je nečeg pozitivnijeg, svrsishodnijeg, ne znam da li ovo vrijeme vodi nečemu boljem ili gorem, ali ovi trenuci sada nisu baš optimistični. Ljudi trebaju da shvate da je sutra novi dan i da probaju tako da žive.
Koliko Vas humanitarni koncerti i pomaganje drugima čine sretnom?
- Jako. Danas, 9. juna, na Poljudu imam humanitarni koncert. Bit će mnogo mojih kolega na tom koncertu, a sve to ide u korist Dječije bolnice u Splitu. To je uvijek potrebno, kad su djeca i sirotinja u pitanju, uvijek se nađe neki novčić da se daje u tu zajedničku kasu. To radimo i mi, svako pjeva po jednu pjesmu. Ja ću pjevati skladbu “Nona”, jer je 50. godišnjica od praizvedbe te pjesme. To je pjesma koja traje i trajat će poslije mene.
Uvijek zagovaram ljubav
- Uvijek zagovaram ljubav i slogu prema ljudima. Bez obzira na to koje vjere bili, kojem se Bogu molili – rekla je legendarna pjevačica.
Jači smo kad smo skupa
- Moj jedan prijatelj kaže: “Jači smo kad smo skupa.” I to je istina. Ne zaboravimo to. Prestanimo razmišljati o zločinima. Zaboga, učinimo nešto da ovaj mikrosvijet u kojem se krećemo, živi bolje – poručila je Kesovija.
Volimo se i grlimo
- Ima neki Bog iznad nas koji to sve vidi i čuje. Samo me Bog na neki način može izliječiti i pomoći. Ipak, poštujem svakog čovjeka koji će mi hvala reći. I ono što bi još poručila je, budimo skupa, volimo se i grlimo – riječi su muzičke dive.
