Sestre Milena i Jelena u srbijanskoj opštini Barajevo ostale su bez roditelja i pokušavaju preživjeti u nehumanim uvjetima, u trošnoj kući. 

Jelena je jedna teško bolesna i prikovana za krevet, a Milena brine o njoj, piše Kurir.

Izlazi iz škole. Odličan đak, propušta dijelove nastave jer za to ima i te kako dobar razlog. Pred kućom dočekuje minibus koji dovozi njenu sestru. U invalidskim kolicima blatnjavom stazicom koja vodi do trošne kuće, 

Milena (17) gura svoju sestru Jelenu (18), koja je osoba sa 100 postotnim invaliditetom.

U kući u Guncatima, selu kod Barajeva, žive same. Otac, koji je porodicu izdržavao radeći danonoćno, preminuo je prije dvije godine. Majka je na svojim plećima nosila dom Milovanovića sve do prije tri mjeseca - kad je preminula.

Milena, koja uskoro puni 18 godina, učenica Ekonomske škole, ima ambiciju da upiše Učiteljski fakultet. Djevojka prelijepog osmjeha, koja njeguje bolesnu sestru kaže da joj ništa nije teško, kao i da joj surova svakodnevnica ne predstavlja teret.

- Kad su nam roditelji bili živi, tata je radio po cijeli dan, a mama i ja smo vodile računa o Jeleni. Navikla sam da je presvlačim, čuvam, hranim... Ništa mi od toga nije teško. Kad je mama preminula, ostale smo same. Tačnije, tu je i bio i naš brat, mjesec dana, ali kako smo bili u lošim odnosima, on je otišao i od tada ga nema - priča djevojčica. Kako dodaje, svakog dana posvećena je sestri.

Okrutna sudbina

- Jelena svakog dana ide u Šiljakovac, u boravak za osobe sa invaliditetom. Tamo ima terapije, sluša radio, gleda televizor... - priča Milena dok lista dokumentaciju sa Mileninim dijagnozama.

"Govor nerazvijen", "Nikad nije prohodala", "plegija donjih ekstremiteta, koristi pelene", "Nepokretna". 

Ovo su samo neke od riječi koje pišu na njenom nalazu, a sa kojima se svakodnevno bori njena mlađa sestra.

Na pitanje kako jedna tinejdžerka provodi dane brinući o bolesnoj sestri, i ima li ponekad vremena za sebe, uz osmjeh odgovara: 

- Stižem sve - moram! Kad sam prva smjena, kasnim na prva dva časa jer sestru spremam za boravak i odvodim je tamo. Nakon škole unosim drva, ložim da bude toplo, spremam hranu i dočekujem kombi koji je dovozi.

Živi onako kako mora, čekajući neke bolje dane.

Čekajući to, pred sobom ima još teških prizora, pored sestre koja je teško bolesna.

Trošan krov njihovog doma prijeti da se uruši, a zidovi pucaju. Vlaga je svuda po kući, a komadi davno nanijetog kreča otpadaju sa plafona. Sestre među kojima je manje od godinu dana razlike, dokaz su da život itekako ume da bude okrutan.

  Od cijelog sela koje je na vječni počinak ispratilo njihove roditelje, ruku pomoći i solidarnosti danas im pružaju samo dva domaćinstva iz komšiluka. Tu su da ih posavjetuju, pomognu, pričuvaju jednu od sestara koja je teško bolesna.