Pisac, autor, dramaturg Almir Imširević nedavno je promovirao dramu „Jedan je Muhammad Ali“, i to u Narodnom pozorištu Sarajevo (NPS), teatarskoj kući u kojoj je u januaru ove godine premijerno postavljena istoimena predstava, čiju režiju potpisuje Dino Mustafić.

Svi akteri predstave na Imširevića gledaju posebno, jedinstveno, s takvim divljenjem jer, kako su rekli, Almir na pozorište gleda iz svog nekog ugla, drugačije, za mnoge posebnijeg. A u to su se imali priliku uvjeriti i drugi, mimo Sarajeva, širom Evrope, a odnedavno i Amerike.

Ubojite riječi

Uz specifične opaske, Imširević je u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio, ne samo o samo drami „Jedan je Muhammad Ali“ i inspiraciji, već i o identitetu, praksama, skromnom viđenju mišljenja drugih o njemu, i o Almiru Imšireviću danas i onom od prije 30-ak godina.

Šta je Vama kao piscu toliko fascinantno u ličnosti Muhameda Alija (Muhammad) da ste povezali njega s nama, Vašim sugrađanima, njima kao Vama bliskim ljudima i s Vama samima?

- Muhamed Ali je samo jedan od superjunaka iz mog djetinjstva. Trebalo je da prođu godine, pa da u mom svijetu postane stvaran. I prije četiri decenije, baš kao i danas, manje mi je bio važan kao bokser: privlačila me njegova ličnost u koju se pretvarao izvan ringa. Ono što je govorio bilo je, siguran sam, podjednako ubojito kao i njegovi udarci. Ni danas nemamo mnogo onih koji umiju mudro iskoristiti svoju slavu, moć, prisutnost u medijima. On je ring pretvorio u teatarsku scenu i uradio ono što podjednako voli i sportska i pozorišna publika - pokazao nam uspon, promjenu, prepreke, padove, borbu, odlučnost, iskrenost... O ljudskim pravima, identitetu i slobodi nerijetko je govorio živopisnije nego hiljade intelektualaca, postao je uzor, očinska figura koju svaka pogubljena zajednica sanja i traži. Mi pripadamo jednoj takvoj zajednici, zar ne? Njegovu poznatost sam „zloupotrijebio“ da ispričam priču o Bosancima koji su ubijani „zbog svojih robovskih imena“.

Šta je sljedeće što možemo očekivati od Vas?

- Dovršavam rad na novom romanu i ostajem vjeran svojim opsesivnim temama. Umoran od vlastitih, izbjegavam tuđa očekivanja.

Češća praksa je da pisac objavi dramu pa da se prema njoj pravi predstava. U Vašem slučaju i Muhameda Alija, to je išlo obrnutim slijedom. Kako? I zašto?

- Ako ćemo iskreno, češća je praksa da se drame nikako ne objavljuju. Njih je teško čitati, one se prave da bi bile izvođene, govorene naglas. I kad se pojave, idu od ruke do ruke unutar pozorišnog svijeta. Da ne bude zabune, ne žalim se zbog toga. Drama je poput muzičke partiture, svoj smisao dobija tek u susretu s izvođačima i publikom, naravno. Sretan sam jer su sve moje drame postavljene, izvođene u teatrima BiH, Evrope, a odnedavno i Amerike. Čitalac je ugrožena vrsta, ali izdržljiva. Usudit ću se reći - besmrtna. U svakom slučaju, ostaje moja zahvalnost prijateljima iz Festivala MESS koji su pronašli volju, snagu i sredstva da ovom dramskom tekstu produže život.

Snaga i um

Priča je to o identitetu... Šta je, ustvari, identitet u Vašem viđenju stvari? Šta je ključno za identitet jednog čovjeka, a onda i porodice, zajednice, grada, države?

- Identitet je jedna od onih riječi koju smo učili u ratu. Baš kao i suživot, entitet, regija, sve one riječi kojima smo naknadno „obogatili“ svoj jezik, i identitet je bio i ostao „strana riječ“ koja pripada onom sretnom dijelu svijeta, gdje god on bio. Tom riječju nas prepadaju i neprijatelji i oni kojima, navodno, pripadamo, jedni negiranjem, drugi svojatanjem. Za jedne tog identiteta imamo previše, za druge nam ga vječno nedostaje, pa se valja dokazivati, boriti. Dakle, valjalo bi imati snagu i um Muhameda Alija za sve te borbe!? Kažu da je identitet „ono kako vas drugi vide“, a mene to plaši, i o tom strahu pišem u ovoj drami, jer nas tako rijetko vide kao - ljude. Patetična i naivna misao, znam, ali istovremeno i jednostavna baš kao čin prinošenja vode žednom. O gradovima i državama se ne usuđujem ni govoriti dok ne naučim bar ponešto o čovjeku i porodici.

Mnogi su rekli da je „Jedan je Muhammad Ali“ Vaš najbolji tekst do sada. Jeste li i Vi s tim saglasni ili...?

- Ne znam. Svaki moj tekst pisao je drugi Almir Imširević. Sa sjetom i podsmijehom gledam u onog koji je pisao „Kad bi ovo bila predstava“, imao je dvadeset i nešto godina, za razliku od ovog današnjeg nije znao da ima tijelo, nije znao za lijekove za smirenje. Onaj koji je napisao „Igru plakanja“ već je znao za bol, za strahove. Almir koji je pisao dramu „Jedan je Muhamed Ali“ sluti koliko je njegovo neznanje, ali se miri s tom vrstom nesavršenstva. Ima kćerku od dvadeset godina i njegovi strahovi su dobili novi oblik. Sad mu se čini da je svijet opasnije mjesto od onog u kojem je on živio devedesetih u opkoljenom Sarajevu. I da, ne smijemo zaboraviti, za dramu je važno da dođe u ruke dobrog i talentovanog reditelja. Moje su imale sreću da im se to desilo nekoliko puta. Mudar reditelj i vješti glumci u stanju su poboljšati svaki dramski tekst. Pametan pisac se tome ne opire.

Pozorište liči na sklonište

Prije premijere predstave, radila sam razgovore s akterima komada. I svi, ali svi i bez da ih se pita o Vama, za Vas imaju samo riječi hvale. Kažu da pokušavaju pozorište gledati nekada kroz Vaše oči, jer je taj pogled poseban, drugačiji. Čime ste ih to „kupili“, šta mislite?

- Uzajamna je ta naklonost i zbog toga sam sretan. Dijelimo osjećaj da pozorište zna ličiti na skloništa, ona ratna u kojima se sklanjate od opasnosti, ali približite ljudima. Vaši razgovori postanu iskreniji, jednostavniji, strah i nesigurnost odagnaju naučenu sumnju u drugog. Svoje slabosti i mane vidite u onima pored vas, bez stida ih pokazujete. I dijelite utjehu i vrijeme. Glumački zanat je ljekovit i ja sam zahvalan na tome.

Kradem znanje od glumaca

Koliko ima konkretno Vas, Almira Imširevića, u drami koju potpisujete?

- Pisanje drama, na moju radost, i nema mnogo zajedničkog s farmakologijom. Ne postoje tačne mjere, ne postoje precizni i nepromjenljivi recepti. Dramski pisac bi trebao biti zanatlija, ali od one starinske vrste, kao graditelj sazova koji ne umije objasniti zašto napravi dodatni potez dlijetom, ali na kraju njegov instrument, za koji zna odabrati pravo drvo, zasvira pravilnim i privlačnim tonom. Kradem znanje od glumaca, učim povremeno ući u druge likove, ali i uživam u konačnom odvajanju od njih. Mene u drami ima taman onoliko koliko drugih ljudi, i mrtvih i živih, zlih i dobrih, odraslih i djece, ima u Almiru Imšireviću. A religija, baš kao i književnost, tvrdi da smo „od istog praha“, da je u svakom čovjeku univerzum. Bilo bi utješno da publika/čitaoci u onom što pišem, na trenutak vidi sebe.