Na vijest o smrti velikana Abdulaha Sidrana autorski tekst za “Dnevni avaz” napisao je Ruždija Adžović, autor knjige “Sidran - živjeti, svjedočiti epohu”.
Kada sam počeo raditi na knjizi o Abdulahu Sidranu, bio sam svjestan da sam se upustio u nešto što sa sobom nosi ogromnu odgovornost i što će biti izloženo kritici čitalaca ne samo u Bosni i Hercegovini i regionu nego i mnogo šire, dokle god doseže njegovo pjesničko i scenarističko djelo.
Najdublje prijateljstvo
Nisam ni slutio da će me to odvesti u najdublje prijateljstvo s čovjekom kojim sam oduvijek bio fasciniran i bio njegov veliki fan.
Doduše, moja knjiga “Sidran - živjeti, svjedočiti epohu” nije bila početak saradnje s Abdulahom Sidranom. On je ranije napisao recenziju za jednu moju knjigu pripovijetki, a sarađivali smo i na nekim projektima.
Ali, tokom rada na knjizi o njemu, “kliknulo” je nešto između nas i naše su duše našle srodnost. Nastavili smo naše druženje, ispijanja kafe u njegovoj omiljenoj bašti ispred sarajevskog centra BBI.
A onda je uslijedio šok kada mi je saopćio da je bolestan. Naši neobavezni susreti “preselili” su se u njegov dom, u “mali muzej melanholije”, kako je Sidran nazvao prostoriju u kojoj je prikupljao “eksponate” za buduću multimedijalnu spomen-sobu, koja je trebala dobiti internacionalni karakter i gdje bi dolazili mladi iz cijelog svijeta i uživali u njegovim djelima.
’Odjel logorologije’
Sidran je vrijedno i predano radio i na klasificiranju svoje ogromne biblioteke, a posebno mu je bio važan “odjel logorologije”, koji je bio namijenjen istraživačima u toj oblasti - bez obzira na mjesto i vrijeme logorskih stradanja. I ja sam se potrudio da mu u tome pomognem i nađem knjige raznih autora koji su pisali o logorima.
Neizmjerno sam ponosan, i to ću uvijek i do kraja života naglašavati, što je Abdulah Sidran odabrao mene da napišem knjigu o njemu. Zahvalan sam mu što me pustio u svoj život i otvorio mi svoju dušu, što mi je omogućio da svoje ime zauvijek vežem uz njegovo veliko, ogromno, gromoglasno ime.
