U bh. javnosti je, na iznenađenje ili ne, odjeknula vijest o izbacivanju Husrefa Musemića iz bh. fudbala na šest mjeseci. Jedan od najboljih i najtrofejnijih stručnjaka naše zemlje, igračka i trenerska legenda naših travnjaka, kažnjena je zbog ispada nakon susreta u kojem je njegov Igman ubjedljivo poražen od Zrinjskog (7:1).
Sve je započelo na utakmici, nakon što je njegov igrač Almir Bekić dobio dva žuta kartona u rasponu od pet minuta. Musemić, poznat po svojoj „blagoj“ naravi, nije mogao to da pusti pa je vikao na sudiju. Ubrzo je i on isključen. Nije ga ni to smirilo, naprotiv, čini se da ga je isključenje dodatno izbacilo iz cipela, pa se obrušio i na kontrolora suđenja, koji mu se smijuljio i provocirao ga. Zapalilo bi to i santu leda, a ne insana...
Uvrede, psovke, reklo bi se, ništa neobično za bh. terene. Međutim, kada se izuzme način na koji je sve izrečeno, s čime se niko i ne smije složiti, jer to ne priliči nikome, a kamoli uglednom treneru, između redova se može pročitati Husrefova poruka.
Ne braneći mu djela, ne hvaleći mu vjeru, Musemić je jasno poručio šta većina misli o suđenju u našem prvenstvu, ali će ovaj put ispaštati samo on.
Valjda tako bude i s onima koji odluče da podignu glas protiv nepravde. Ponekad se čini da je borba za promjene nabolje u našem sportu donkihotovska. Sve, kao, hoćemo nešto da učinimo, ali, kao ovisnici, uvijek se vraćamo svojim porocima. I dok je tako, bit će nam kako nam je sada – sumorno i u maksimalnom mogućem zaostatku za onima za kojima uporno trčimo. To je sad i postalo jasno, glas (ne)razuma je to i dokazao.
