Kao što su i najavili, radnici Nacionalne i univerzitetske biblioteke (NUB) BiH jučer su obustavili svoj rad, jer su dovedeni do situacije kada šamaranje mrtvog konja više nema nikakvog smisla.
Brojni su problemi s kojima se suočava ova institucija, no jedan je onaj bazični: naime, ova institucija - koja ne može sama ubirati pare - godišnje iz budžeta dobije svega oko 200.000 KM, a za normalan rad treba barem osam puta toliko.
I dok nadležni političari nevoljko i po službenoj dužnosti prebacuju lopticu s jednih na druge, institucija koja je preživjela i spaljivanje Vijećnice prije 32 godine stavlja ključ u bravu.
No, to je jedini prirodan i očekivan ishod u državi kakva je BiH. Naime, šta će nam knjige? Ko ovdje čita knjige?
Govorimo o državi u kojoj samo 30 posto stanovništva kaže da čita knjige (od kojih dobar dio laže). Govorimo o državi u kojoj se prosječno čita 10 knjiga godišnje (i to pogrešnih). Govorimo o državi u kojoj više od milion stanovnika ima samo završenu osnovnu školu.
I koga bi trebalo tačno zabrinuti što se gasi nešto što izdaje i čuva knjige?
Možda vajne ministrice sa svim tim DIF-ovima i diplomama sa Sokoca i iz Travnika? I to nakon naporne sedmice na crvenima tepisima, na dernecima, prijemima i koktelima.
Uostalom, upravo nam je crveni tepih poslao jasnu i nedvosmislenu poruku da su zanimanja poput pisca, naučnika, istraživača gotovo pa sramotna u ovom društvu i gradu. Što bismo mlade opterećivali tim glupostima.
Cijenjena zanimanja su, brate, supruga političara, sin tajkuna, influenser... Tome se treba posvetiti. U tome je budućnost.
